|
| |
Vlatko Filipović |
Kada je o Šolti riječ, odnosno o našem ljetovanju
tamo, dva imena valja posebno istaći. Prvo je - Josip Pavišić,
Zvjezdanin djed i Elin otac, koji je, posvađan s braćom, sagradio sebi kamenu ribarsku
kuću na rtu Gradina.
Drugi, pravo zaslužan što je Gradina postala i ostala ono što je sada je Elin muž Vlatko
Filipović, filmski redatelj. Uporni, svojeglavi Hercegovac, koji je odmalena
volio prirodu, ali i naučio vještinu pripitomljavanja kamenitog i žednog okoliša
ljudskim potrebama.
I njegovo oplemenjivanje Gradine, ogroman trud i novac uložen u tu neveliku oazu ljepote
i mira, je samopotvrda onoga što je tako lijepo iskazivao u svojim dokumentarnim
filmovima, posebno u "Hop-Janu", "Žednom polju" i "Zavjetrini
vremena" - da je čovjekova upornost i težnja ka ljepoti stvaranja snažnija od
hirovitih prirodnih i vremenskih ekstremnih izazova i prepreka..
Zato, Vlatko, hvala tebi i tvom nastojanju da učiniš jedan zapušteni i zaboravljeni
kameni rt na zaboravljenom otoku tako ugodnim staništem. |
S PONISTRE SE
VIDI ŠOLTA...
Ovdje neće biti komentara, samo slike, a
ko je bio zna kako je na Šolti lijepo...
Rijetko se dešavalo kao ljeta 1997. da se sva moja
raja (Kalemberi po prvi put u više od 20 godina) našla na okupu na Šolti, na Gradini,
kada smo, još dobro izmučeni preživljenim ratnim strahotama, odmarali dušu i tijelo
kupanjem, sunčanjem, ribolovom, ćaskanjem u ovom prelijepom ambijentu plavetnila i
zelenila, zvjezdanog neba, kao suza čistog mora, odličnog vina i rakije i relaksirajuće
tišine... Na žalost, to je bilo prvi i zadnji put da smo se svi tamo našli u isto
vrijeme.
Pogled na Gradinu je uvijek za svakog od nas uzdah i
radost, bilo da dolazimo ili se vraćamo kući...
|
 |
|
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
 |
 |
|
 |
 |
|
Svugdje kiša,
na Gradini suša,
a tamo mi
i srce i duša...
Josip Pavišić
(1936.)
|
 |
|
|
