Gilles Villeneuve Gilles Villeneuve je rodjen u Quebecu 18. Januara 1950. Probio se kroz snowmobile utrke i Formulu Atlantic. U sustini on smatra da su dijelom za njegov uspjeh zasluzni njegovi snowmobile dani: "Svake zime isli bi na tri ili cetiri velika klizista - ja pricam o izlasku na led sa nekih 100 mph.. Oni bolidi su mnogo klizali, sto me naucilo mnogo toga o kontroli. I vidljivost je bila ocajna!!! Osim ako niste bili vodeci niste mogli vidjeti nista sem snijega koji je pstio okolo. Odlicno za reakcije, a i to me sprijecilo da brinem o trkama po kisi". 1976. on je dominirao u Formula Atlantic sampionatu sa Ecurie Canada timom koji je bio toliko inferioran da je bio primoran da ode u gledaliste na Mosport trci jer tim nije mogao priustiti da ga prijavi za trku. Ova impresivna izvedba protiv svih mogucih izgleda mu je pribavila veliku paznju i sjediste u McLarenu. Njegova prva F1 trka (takodjer i prvo pojavljivanje turbo Renault-a) bila je u Silverstone-u 1977. uz partnere Jamesa Hunta i Jochen Massa. Tokom sezone '77 Villeneuve je zaradio reputaciju i pokazao obecavajuci talent, Teddy Mayer, zbog djelomicnih zahtjeva Malboro sponzora, je odbio zadrzati Gilles-a u McLarenu, naocigled ostavljajuci mladog vozaca kratkih rukava za 1978. Ali,u avgustu 1977. Maranello je pozvao. Enzo Ferrari je rekao da, kada je sreo omalenog Knanadjanina, odmah ga je podsjetio na velikog Nuvolaria. Ferrarijev ocigledan interes za Villeneuva natjerao je Niki Laudu da mijenja tim u Kanadi, u oktobru, i Gilles je poceo svoju kratku ali zivopisnu Ferrari karijeru u ne bas dobrom stilu. Na Mosport trci izletio je sa staze zbog necijeg ulja. Na sljedecoj trci je opet izletio, ovaj put po cijenu zivota nekih gledalaca. Kasnije ce izjaviti: "Kada bi mi neko rekao da mogu imati tri zelje,moja prva bi bila da vozim trke, druga da ih vozim u Formuli 1, a moja treca da vozim za Ferrari". Prva od njegovih sest F1 pobjeda dosla je slijedece godine, dovoljno odgovarujuce u Kanadi. Sve govori da je osvojio sest Velikih Nagrada. 1979. je zavrsio drugi u sampionatu do njegovog kolege Jody Schecktera, velikana cija je reputacija danas neuporedivo manja od one koju ima Gilles. Kvalitet bolida koje je Gilles imao na raspolaganju je bio nejednak i vecina njegovih duela su bili protiv posljednjih od dotad dominirajucih Lotusa, zadnjih trzaja '79. Da nije ovih razloga on bi vjerovatno dobio jos nekoliko utrka. Moze se diskutovati da li je njegov metod ocuvanja masinerije bio kakav je mogao biti i da je to doprinjelo njegovom relativno malom broju pobjeda. Pristup Gilles Villeneuve-a "sve ili nista"je bio dobro poznat. Na primjer: u Watkins Glenn-u jedne godine, na kvalifikacijama prvog dana na kisom natopljenoj stazi, ostavio je sve ostale vozace da se cesu po glavi napravivsi krug jedanaest sekundi brze od ostalih. Autor ovih redova se sjeca prvih fotografija Villeneuve-a koje je vidio. U stvari, to su bile fotografije donjeg dijela njegovog Ferraria dok izlijece negdje sa neke staze. Gilles je ostavio svoj trag ne kao prvi vec kao drugi. Na Francuskom GP u Dijonu 1979, Renault i Jean Pierre Jabouille su proslavili prvu pobjedu za moderni turbo bolid. Rene Arnoux, vozeci dobro, gledao je da ostvari duplu pobjedu za Renault. Villeneuve je, medjutim, mislio definitivno "au contraire" u klizackom, udarackom, gumo-izgarajucem duelu sa Arnoux-om kojeg ce malo koji svjedok zaboraviti. Villeneuve-vo bezumno nastojanje da njegov sporiji Ferrari moze potuci Arnouxovog brzeg Renaulta bilo je nagradjeno i on je zavrsio tik ispred Francuza. Vjerovatno se moze reci da je ovo bila najambicioznija bitka za drugo mjesto u istoriji mototrka. Kao neki drugi veliki vozaci, ukljucujuci Clarka i Sennu, Villeneuve je bio zanimljiva mjesavina disparatnih tipova licnosti. Lauda je pisao o njemu: "On je bio najludji djavo na kojeg sam naisao u Formuli 1. Cinjenica da je, pored svega tog, bio osjecajan i dopadljiv karakter vise nego zapaljiv i problematican, cini ga tako jedinstvenim ljudskim bicem." Leteci, vozeci snowmobil ili bolid, bio je rizicar klasicnih proporcija. Ipak su njegove kolege vozaci govorili da je na stazi bio prilicno korektan i nije stavljao niciju sigurnost na kocku osim svoje licne. Ova kombinacija njegovih crta licnosti nacinila ga je izvanredno popularnim, ne samo kod njegovih navijaca vec i kod njegovih kolega pa i protivnika. On i danas ostaje miljenik navijaca u Kanadi, Italiji i ostatku F1 svijeta. Gilles-ova "bon ami" (dobra sreca) je nestala jednog znacajnog momenta koji je mozda kumovao njegovom tragicnom i preranom kraju. Na posljednjem krugu u Imoli 1982. Pironi se prikrao i provukao pored svog opustenog kolege, koji je usporio osjecajuci pobjedu u ruci, da bi mu ukrao pobjedu ispred nosa. Villeneuve je bio nekarakteristicno bijesan. Jos uvijek pogodjen i pokusavajuci da nesto dokaze dvije sedmice kasnije u Zolder-u, dok je bio na putu u boks tokom subotnjih kvalifikacija dosao je iza mnogo sporijeg Massa vozaca tima March. Gillesovi spori krugovi su bili kao mnogi brzi (leteci) krugovi drugih vozaca i Mass je skrenuo da bi mu oslobodio stazu, blokirajuci tako ulaz u boksove. Udes koji je rezultirao poslao je Ferrari u vazduh u komadima. Villeneuve-u je ukazana pomoc na licu mjesta, ali su njegove povrede bile smrtne. Umro je u bolnici iste veceri. Ako njegova smrt nije docekana sa velikim shokom ili iznenadjenjem (svi su znali njegov stil), to je bilo vise nego potisnuto ogromnom zaloscu koja je nastupila. Cak i Arnoux, njegov protivnik u Dijon epu, priznao je da je plakao dan kada je Gilles poginuo pa i dan poslije. Juna 1997. Canada je izdala postansku marku u cast njenog omiljenog trkackog sina. Villeneuve mladji mozda ima vise pobjeda od Villeneuve-a starijeg, ali ima jos dug put prije nego dosegne legendu njegovog oca.