Krsto Zrnov Popovic Bježi mi, kugo, s ognjišta mila
Buenos Aires ,28 maja 1922.g. Predsjednik ministarskog savjeta kraljevine Crne
Gore, ministru vojnom i td. Divizijaru gospodinu M.M.Vučiniću,
RIM Primili smo vaše pismo od 30.marta. Istovremeno
primili smo i nekoliko komada komunike-a, poslatih
preko ovdašnjeg našeg konzulata
kao i neke izvadke iz listova koji su nam upućivani. Sadržinu vašeg pisma razumjeli smo, te smo vam
veoma blagodarni
što ste izvoljeli nas
izvijestiti o pravom dotadanjem stanju
naše pravedne stvari . Za nas je bilo zadovoljavajuće, jer smo iz
toga uvidjeli
da naša zajednička
ideja napreduje kako u unutrašnjosti
zemlje, tako i vani. Nadamo se da će i nama doći VELIKI
DAN za vaspostavu naše mile otađzbine Crne Gore . Iz priložaka
uviđeli smo da je veoma mutno stanje u Jugoslaviju
naročito u Crnu Goru i Hrvatsku a djelomice i po Sbiji i po
ostalijem pokrajnama. Iz svega toga zaključujemo da će ubrzo
biti veliki krah slom za dovjek Karađorđeviću i njegovoj
tevabiji. Sve vijesti, kao god i ono pismo iz Crne Gore, rasturili smo
svuda gdje se god nalaze Crnogorci. Prepisivali smo ih, jer smo ih morali
šiljati na mnogo mjesta. Sa istijema smo upoznavali i Dalmtince i Hrvate. To
saopštenje učinilo je dosta dobar utisak, skoro na sve Crnogorce u
svijeh ulivena je nada, da će se ubrzo naše pitanje povoljno riješiti.
I na Hrvate i na Dalmatince dosta je lijep utisak učinjelo ovo saopštene
i dalo im se do znanja da ne samo u Crnu Goru već u čitavu
Jugoslaviju vri,
i da se već zvijerstva, nameti na narod od strane Srbije itd. ne mogu
više trpjeti. Nije potrebno da vam napominjemo, kada i sami znate,
s kakvom smo
namjerom ovamo došli
i s kojim patriotskim osjećajima. Namjera nam je bila ta, da vama – odnosno Kralju,
vladi-u onu tešku situaciju olakšamo u radu i
svakom drugom prigovoru, te da se na lijepi način izvrši
privremena
demobilizacija, što se i postiglo našim polaskom ovamo, i da
stupimo što bliže sa ovamošnjiijem Crnogorcima i objasnimo im o pravom
stanju stvari. Kao svuda tako i ovamo bilo je dosta zavedenijeh
Crnogoraca, koji su se lako dali zavesti, pošto od našijeh ovamo nije
bilo nikoga , neprestanom agitacijom od strane srbijanskijeh pristalica
i pisanja
izvjesnijeh
neprijateljskijeh
listova
kao što su
Jadran i njegovi ogranci – Zajednica koja izlazi u
Rozaliju, Vis u Santa Fe, Jugoslovenska država u
Valparaiso-Čile, Druga Republka, itd. Najviše je neraspoloženje
među Crnogorcima i bunt naših izroda u Gaet. i priče
koje su pojedini proturali među njima, od strane nekijeh koji su
prije nas ovamo stigli. Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta,
da Crnogorce potankostima o svemu
obavjestimo o pravom stanju stvari
i da im
ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom,
ljubavlju i
izdržljivošću
da ćemo sigurno doći do sjajne naše pobjede. Koje nijesmo mogli vidjeti usljed udaljenosti,a
nijesmo mogli poći , usljed
materijalne oskudice , da se š njima
sastanemo, to smo ih pismeno obavještavali o svemu, a i preko
usta našijeh
ustaša koji su s nama došli, a razmiljeli se na svakoju stranu. Na ovaj način uspjeli smo, te je poveći
broj zavedenijeh priješao k nama. Još je ostao jedan mali dio
zavedenijeh kojih se najviše nalazi u Tandilu, a to su većinom
Bjelopavlići, Kuči i Vasojevići. U prvom našem pismu naglasili smo vam da su
ovamošnji Crnogorci
patrioti, to i sad napominjemo, ali nijedan ništa
nema. Ručak bez večere. Ono što zaradi pojede, kupi odjeću
i obuću i potroši kroz kafane. Ništa mu preteći nemože pošto
su male nadnice, od 3 do 5 peča
dnevno, a i to bi dobro bilo da su radnje stalne, no pojedini radi
najviše na jednom mjestu
po jedan ili dva mjeseca, pa onda nestani radnje, te je primoran
tražiti drugu rabotu i izlagati se putnijeh i podvoznijem troškovima.
Ima slucajeva da pojedini
na jednome radnom mjestu radi samo po 5 dana, pa onda gazda prekine
radnju, a dotični ostani za nekoliko dana bezposlen, dok drugu radnju
uhvati. Usljed toga je..(?)... smo ovđe u Buenos Airesu sakupili oko
300 peča, sa našijem udjelom
tako smo uputili dva telefonska protesta. Jedan predsjedniku
konferencije u Đenovu, baš u onom smislu, kao što ste napomenuli u
onom vašem citiranom pismu, a drugi Poankareu, da izvrši obećanja,
koja je dao u ime Francuske
i saveznika Blaženopočivšem Kralju Nikoli za vaspostavu Crne
Gore. Skoro svakim vaporom dolazi ovamo naroda iz
Hrvatske i Dalmacije. Oni pričaju svakome, a naročito svojima,
da se više nikako nemože podnositi vladavina srbijanska. Kažuju da im
Srbijanci sve uzeše a ništa im ne davaju. Da se uopšte svuda čini
veliki pritisak na narod, tako da se po dvojica ne mogu nigđe zajedno
sastaviti, a kada prošetaju – špijuni i policija upanu među njima
i rastjeraju ih. Dalje, vele, da narod strada od gladi i da će biti
smrtnijeh slučajeva. To još više razočarava ovamošnje Hrvate,
Dalmatince i Primorce svakim danom da se primjetiti da se približuju k
nama, a ostupaju od pristalica srbijanskijeh. Ima po tri stotine kuća dalmatinskijeh oko dva
štacijona u Rozaliju koje su sve protivu
Srbije. Među sobom maju jednog učitelja Dalmatinca, koji
neprestano agitira za Srbiju. Ali su se ovi dogovorili da ga istuku ili
proćeraju. Kakvo je raspoloženje Hrvata, Dalmatinaca,
Primoraca i ostalijeh naspram Srbije, najbolje se dalo viđeti pri
dolasku ovamo dr Iva Grizigona za koga se preko usta Mihanovica i
pristalica srbijanskijeh kaživalo da on dolazi ovđe za generalnog
jugoslovenskog
konsula, a u isto vrijeme da će biti i najstariji od sviju
jugoslovenskijeh konsulata u Južnu Ameriku, te da ga treba kao takvoga i
dočekati. Kada je Grizigono ovđe stigao, dočekalo
ga samo društvo "Jadran", na čelu sa Mihanovićem i
nekijem kap Vickovićem, sa nekoliko pristalica srbijanskijeh. Od
naroda nije bio niko . Grizigono oslovijo je prisutne da je sve
prekomorske Jugoslovene pozdravio kralj Aleksandar i preporučio da se
radi i pomaže država jugoslovenska. Nije ovdje mnogo potrajao pa je pošao u Ruzaliju i
Santa Fe, gdje ima veliki broj Dalmatinaca, Hrvata i Primoraca, a u koje
dvije varoši kao što napomenusmo, ima ogranaka od "Jadrana". U
društvu mu je bio i Milo Mihanović. Na oba mjesta dočekali su
ih društva –u Rozaliju zajedno, u Santa Fe -"Vis". Kada su bili u Rozaliju, kako vele, Mihanović
je molio konsula francuskog da još za koje vrijeme bude na ruku ogranku
lista "Vis" i narodu u provinciji Santa Fe. I, bajagi, vele da
se Francuz kao Francuz toj molbi odazvao, a u stvari ne iznose
koju je to pomoć i u čemu dao. Poslije
pet šest
dana povratili su se ovđe, a prije toga na
15 dana
oglasili su da će se sedmog maja ove god. Održati zbor u društvu
jugoslovenske "Uzajamne Pripomoći". Na trku se išlo i
agitiralo da što viši broj na zbor dođe, a naročito Crnogoraca. I taj jedan došao, ali za Grizigonju i Mihanovića
nepovoljan pošto na tome zboru nije bilo više od 60 njihovijeh
pristalica. Od Crnogoraca bilo je samo pet – šestoro bez
vrijednosti. Znamo
gr... ne povukoše. Nije nam još, za sada, poznato, što su na tome
skupu govorili, bez jedino to, da namjeravaju sva društva uvesti u ovu
"Uzajamnu Pomoć" i da su telegrafski odpravili odpozdrav
Aleksandru 'oslobodiocu '---PALIKUĆI. Od toga mu odpozdrava nije bolje, no gore, jer
ovamošnji narod nije za njega, može se sigurno reći, a evo primjera.
Svuda se po ulicama dalo čuti od Hrvata, Dalmatinaca, Primoraca itd.,
a naročito od Crnogoraca : evo, vele, došao je jugoslovenski konsul,
no kada je u tome svojstvu došao zašto nije primljen od vlade
argentinske; zašto nije iznijo jugoslovensku krunu izastavu, kao što je
to učinio cnogorski konsul, zašto
nije otvorio knsulat i ne obavlja poslove konsularne. Došlo se do ubjeđenja da je to samo jedan
agitator srbijanski, i ništa više, te mu je i to skrhalo, ako je uopšte
imao ugleda. Pošto Grizogonjo nije zvanično primljen od strane
argentinske vlade, a počem nema nikakvijeh vidnih znakova državnijeh,
samo njegove pristalice intervjuisali
su ga, kojima je odgovorio da je on zaista ovđe jugoslovenski
konsul, i da ga je za to mijesto preporučio Pašić u svrhu tu da
priređuje sve za organizaciju konsulata, koji će se – veli –
brzo otvoriti, kada mu dođe sekretar dr Hadžić, a do tada da
će društvo "Jadran", kao i do sada, voditi
agente konsularne . I zaista Grizogonjo
ne obavlja nikakve zvanične konsularne poslove samo što
provodi agitaciju. Memorandum Hrvatskog Bloka
izazvao je kod ovdašnjh Hrvata veoma dobar utisak . Skoro svi
Hrvati privrženi su tome bloku, te iznose u
"Jugoslovensku državu" da je ta ideja opravdana i da svi
Hrvati treba da mu poklone pažnju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj
memorandum, sve se više
ODBIJAJU
OD PRISTALICA SRBIJANSKIH
i sami se grupišu. Dalje, ovđe skoro kružili su glasovi kroz
novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska
vlada, pod predsjedništvom g.Š.Radića. Baš onoga dana kada je ta
notica izašla u novinama – Hrvati su prekinuli rad gdje je god koji
bio, te su toga dana manifestovali po Buenos Airesu. Njihovom oduševljenju
nije bilo kraja. I naši su učestvovali u njihovo veselje i piće
plaćali. Taj čin hrvatski veoma je nas oveselio i okuražio,
nadajući se da će i
crnogorski narod
to već jednom učiniti i osvjestiti se. Ako on – narod
– neće nama će iz inostranstva kada se prikupimo i približimo
lakše doći do naše pobjede . Poslije ove vijesti ništa nijesmo mogli saznati,
iako neprestano pitamo šta se čini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi
ni Hrvati ne mislimo da će taj čin tako olako proći Srbiju,
a za hrvatski blok, što tako ne bi učinio bez sigurnog uspjeha . Iza našega udarca kojega smo dali Srbiji u sred
srca, ovaj je hrvatski
drugi udar te mislimo da je već prskao onaj kazan koji je počeo
vreti od onoga našega slavnoga dana – 21.decembra 1918 .god – kada
smo Srbiji dali otpozdrav tanadima iz pušaka koji i danas zvijuču po
onim našim gorama i brdima, - i kad smo
još rekli :"Bježi mi kugo s ognjišta mila". Napominjemo, da je Grizogonjo svijema srbijanskim
pristalicama saopštio da ova vijest nije istinita no da je zlonamjerno puštena
te da je u Hrvatskoj potpuno mir. Dalje, srbijanske pristalice na sva usta
govore da su ovu vijest lansirali crnogorski nezadovoljnici iz Rima,
đe, vele, da je izvor laži, i iz Barija, kako biše time u očima
svjetske konferencije ubili ugled biogradskoj vladi i njezinim delegatima
. Mi, pak, sa naše strane oponiramo tome dokazujući da je vijest
istinita, i do sad većina nama vjeruje. Što će biti dalje viđećemo. Sa velikijem zadovoljstvom možemo vas
pozitivno izvijestiti da kod velike mase ovamošnjih Crnogoraca
stoji moral na visinu. Pravi su patrioti i složni su izdržati sve muke i
patnje za postigniće naše pravedne stvari. Iako su u tuđini i
udaljeni od svoje otadžbine, ipak drže se kao pravi Crnogorci i bore se
protivu svakoga onoga
ko nasrće na čast i pravo Crne Gore. Množina od njh namjeravalo je poći u Crnu
Goru, da poslije 15 i 20 o.g. vidi svoju familiju i svoj zavičaj, ali
ipak ne hoće sada
govoreći : " Neću nikad poći pod sramotnom
vladavinom srbijanskom, pa ću isčekati čas kada ćemo
svi zajedno poći na poziv naše vlade, i zajednički pobjedonosno
poći u Crnu Goru". Mi ih savjetujemo da
ništa nemari da pođu
kućama, te daće onamo kao pravi Crnogorci doprinijeti više
koristi našoj opštoj stvari, ali oni
nikako ne hoću, jer im se čini sramota
da ih ko ne prekori. Još više čini i smetnju polaska i pisma
koja dolaze iz Crne Gore u kojima saopštavaju da je onamo stanje nesnosno
i da biše množina ovamo došla da im srbijanske vlasti dadu pasoš. Na
isti način od polaska svojijem kućama ustručavaju se i
mnogi Hrvati i Dalmatinci. Od svijeh našijeh koji su poodavno došli
ovamo poći će tri četiri, i to ono koi su u starijim
godinama. Znamo da ste Vi i g.ministar dr Pero Šoć bili
u Đenovu prilikom sastanka svjetske konferencije, a za g.Jovana i
Vlada vidjeli smo iz onijeh istrižaka kao da su bili u Beč i Budimpeštu.
To nas je veoma oveselilo i okuražilo nas je, dako već vaš
patriotski rad uz pripomoć pravijeh crnogorskijeh patriota, urodi
plodom, a sigurno bi se plod tog rada i ostvaro odvajanjem Hrvatske od
Srbije. Sva Argentina da je naša ne mili nam se, ne bismo
imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte.
Iako smo fizički od Vas udaljeni preko velikijeh i dubokijeh mora kao
i od Vašijeh kolega i ostalijeh crnogorskijeh patriota, ipak smo duhovno
svakog časa s vama i gotovi smo da zajednički podnosimo i zlo i
dobro. Svi upošte nestrpljivo očekujemo onaj čas kada ćete
nas pozvati pod našu nepobjedivu slavnu zastavu. Ne bi smo došli
inokosni, vjerujte nam, no bi krenulo na hiljade. U tome slučaju
trebalo bi jedan brod uputiti. Malo bi ko i od ovijeh te su davno došli
imao podvozni i putni trošak. Osim gore rečenog daje nam povoda misliti da
se nešto krupno iza brda valja i dolazak generala italijansko g. Kavilj
koji je o tragu dva mjeseca došao ovamo neprestano putuje i obilazi sve
krajeve gdje su Italijani naseljeni. Drži im govore, poziva ih na
patriotizam za kralja i otadžbinu. Putovao je i u rapubliku Monte Video i
Ćili . Svuda je od strane Italijanaca svečano predusrijetan i
naišao je na veliku popularnost. Takođe je primljen svečano i
od poglavara državnijeh i državnijeh vlasti. Nigđe ni kutića
đe su Talijani naseljeni nije propuštio što nije pošao. Krsto Popović Originali pisama se cuvaju u Rukopisnom odjeljenju
narodne biblioteke Srbije a objavljena su u knjizi "Bijeli Teror u
Crnoj Gori". |