Visarion III Borilovic (1685 – 1692)
Visarion III Borilovic (1685 – 1692) potice iz ugledne crnogorske porodice iz
Bajica, Cetinje. Po rijecima prof. dr. Dragoja Zivkovica » bio je licnost
dostojna preuzimanja politike zemlje u svoje ruke, u jednom od najslozenijih
trenutaka za njenu poziciju. On je imao razvijen osjecaj za bremenitost
situacije s kojom se suocio. Stoga nije grijesio u redosljedu vucenja poteza od
prioritetnog znacaja za sudbinu zemlje. Odmah po povratku iz Peci krece u akciju
za ucvrscenje i konkretizovanje oblika saradnje s Venecijom u pogledu
kanalisanja vojnih akcija u daljem toku morejskog rata. Na tom planu vodi (1686)
u Kotoru pregovore s novim tamosnjim providurom Batistom Kalbom. U zelji da pokaze
nesebicnu odanost saveznickoj stvari, naravno, trazeci u tome adekvatnu korist
za svoju zemlju, izdaje zapovijest svojem odredu (300 ratnika) koji salje u
ispomoc Veneciji prilikom pokretanja akcije za osvajanje Herceg Novoga (1687),
da se bori s istim onim zarom kojim su se Crnogorci odupirali Turcima na
sopstvenom tlu. Odista je ova jedinica ispunila obecanje, pokazujuci zadivljujucu
hrabrost u borbi s Topal-pasom na Kamenom iznad Herceg Novog.
Paralelno
s borbom crnogorskog odreda koji se istakao u bici za osvajanje Novog, vladika
Visarion III je morao da sa preostalim vojnim snagama, pruzi otpor snaznoj
kaznenoj ekspediciji koju je na Vladikat podlovcenske Crne Gore uputio skadarski
sandzak Sulejman Busatlija. Ohrabren ovom znacajnom pobjedom nad Turcima (1687),
Visarion III pise pismo generalnom providuru za Dalmaciju, Kornaru, kojim ga
uvjerava u potrebu jednog jakog sinhronizovanog napada na Albaniju, u kojemu bi
ucestvovali svi njegovi Crnogorci, a koji bi, smatra Vladika, ustalasao sve
balkanske hriscane i pokrenuo ih na definitivan obracun s Turcima.
Ugled
vladike Visariona III koji je za relativno kratko vrijeme stekao i uspjehe na
bojnom polju koje je postigao sa svojim Crnogorcima, toliko su razdrazili Busatliju
da je donio neopozivu odluku da svim raspolozivim snagama napadne podlovcensku
Crnu Goru. Apetiti njegovih porobljivackih ambicija postali su tim veci jer je
imao dva neuspjela pohoda na podlovcenski kraj i dva teska poraza u sukobu s Kucima
i ostalim Brdjanima (1688). Stoga on trazi ultimativno od vladike Visariona III
i drugih narodnih glavara hitne dokaze o pokornosti i priznanju osmanskog
suvereniteta. U protivnom, porucuje on da ce to pribaviti brutalnom silom.
Sucelivsi
se s velikom opasnoscu, vladika Visarion III, sa jos 24 narodna prvaka, odlazi u
Herceg Novi na sastanak s Kornarom, da mu predoci opasnost koja prijeti njegovoj
zemlji i zatrazi vojnu pomoc. Ne znamo pojedinosti iz razgovora crnogorske
delegacije s Kornarom. Ali da je saglasnost u pogledu daljnje saveznicke vojne
akcije postignuta uvjeravaju nas u to zakljucci Opstecrnogorskog zbora u Gradcu
(1688), na kojemu je, uz ostalo, odluceno da Vladikat podlovcenske Crne Gore
stupi u mletacko 'podanistvo' (sto uvijek valja razumjeti kao pokroviteljstvo
koje sustinski izrazava saveznicke odnose), svakako iz razloga jer je visoki
mletacki namjesnik za Dalmaciju, na sastanku u Novome, dao obecanje da ce uciniti
sve da se Busatlijini osvajacki planovi osujete.
Uzgred
podsjecamo da je, dok je Zbor u Gradcu bio jos u toku, Busatlija organizovao
vojnu ekspediciju da rastjera njegove ucesnike, u cemu, kako se zna, nije uspio.
Drugim rijecima, dok je Visarion III drzao konce politicke zemlje u svojim
rukama, Vladikat podlovcenske Crne Gore bio je za Busatliju neosvojiv bedem.
Nije stoga cudno sto je njegova prerana smrt (1692) u pasinom taboru primljena s
velikim olaksanjem.
...Smrcu
Visariona III, Vladikat podlovcenske Crne Gore pretrpio je tezak gubitak. Njegov
prerani odlazak s politicke scene Turci su veoma dobro iskoristili uspjesnim
prodorom na Cetinje (1692). Mlecani su, s druge strane, imali razloga da ga zale
jer su u njemu izgubili pouzdanog saveznika i istinskog prijatelja.«