... Koja su to "večna pitanja" o kojima su Hese i Jung hteli da
razgovaraju sa Migelom Seranom i da mu tako otkriju ono to
su u toku mnogih godina skupili od životnog iskustva,
zavirivi, tako se bar čitaocu čini,
iza zavese ovostranog?
1) Svedoci smo "kraja vremena", ili, jednog nebeskog kruga
zbivanja (sprema se novo vreme, Vodolije). U takvom "prelaznom eonu"
sve izgleda, a i jeste, poremećeno, ispreturano, haotično.
to se čoveku vie čini da gospodari prirodom, materijom i
njenim atomima, da je bliži tajni gena i uzrocima poznatih
bolesti, to mu sutina života i smrti vie izmiče, a čovek se
oseća sve nemoćnijim, naputenijim, beznadežnijim.
Reči sve vie postaju maske,
PERSONA prekriljuje i  
SENKU  i  
SOPSTVO, čovek sve ređe saoptava, kroz poplavu reči,
knjiga, pokreta, sebe stvarnog drugom čoveku. I Jung i Hese
izbegli su, izgleda, one najopasnije zamke dananjice:
mehanizaciju života i "himalajskog" meditiranja u samoći.
2) Zapad i Istok, hrićanska i azijska civilizacija i kultura,
dve su gromade odvojene od istog komada prastene. Dolo
je vreme njihovog međusobnog upoznavanja i približavanja.
I Zapad i Istok iscrpljeni su u potpunosti na svome dosadanjem
plodnom putu ekstra i introverzije. Zapad je stigao do
poslednje granice automatizacije i obečovečenja života,
a Istok, sa svojim meditacijama i kontemplacijama,
stoletnom mudroću negovanja
ATAMANA u sebi radi njegovog
bezličnog stapanja sa Bramom ili nirvanom, postao je
sterilan i ne daje vie plodove. Zapad se mora vratiti
negovanju unutranjeg života, dok se Istok mora otvoriti
prema tekovinama spoljanjeg i ublažiti tako svoje
lucifersko bekstvo od realnosti. Dok je evropski čovek
negovanjem svesti i principa JA najvie moguće
odvojio sebe od negativnog, ali i pozitivnog (stvaralačkog)
to dolazi do iracionalnog, dotle čovek azijatskih
religija živi jo uvek u simbolima (ne osvećujući ih)
i u arhajskom miljenju.
3) U dananjem suprotstavljenom i krvno zavađenom svetu,
u kome uporno teku dva snažna rečna toka, sa podjednako
dubokim koritima i jakim maticama na povrini,
u kome jedni obnavljaju plemensko i nacionalno, rasno
i arhajsko u čoveku, a drugi bi sve da pomire, spoje,
univerzalizuju i tako da se približe JEDINSTVU
  i  CELINI
- religija hoće, može i treba da odigra
odlučujuću ulogu ... ljudi će se u budućnosti spontano
(ne reaktivno) sve vie okretati religiji i od nje
tražiti odgovore na svoja, sve mučnija pitanja o smislu
življenja. I, mada neće doći do stvaranja "univerzalne
religije", ... postojeće religije, u prvom redu one monoteističke, moraće
da traže načine da svoju poruku prenesu kvalitetnije,
dublje i autentičnije nego do sada ...
4) Psiha, kao sastavni deo prirode, zemlje i kosmosa, stvarnija
je od tela, koje je "stvoreno" da posluži kao prolazan,
troan instrument delovanja due i duha. Ljudska psiha
poseduje nepojamnu snagu, ona je ta koja neprekidno stvara
"čuda". Nita nije izmiljeno to čitamo u svetim spisima
svetskih religija o "čudima" i "čudotvorcima".
Isusove reči da "vera pokreće planine", vaskrsava mrtve,
učini da čovek hoda po vodi, i za Junga i za Hesea prirodne
su. Manje zakoni prirode pokreću svet i čoveka od
silne energije vere, ljubavi ili mržnje, energije
koja utiče i na spoljanju realnost, pa je u stanju da
"preokrene tok zvezda" ...
5) Koliko god izgledalo da samo pojedinci, i to retki, i nekad
i danas, dostižu mističko, filosofsko ili umetničko
sjedinjenje sa CELINOM, koju nazivamo različitim imenima
- Bog, KOLEKTIVNO NESVESNO, PRAZNINA,
NITA, TAO -
a mislimo na istu sutinu, ne može biti nikakve
sumnje da do ove CELINE  ili  
SVEJEDINSTVA možemo
dospeti samo uz pomoć drugih ljudi i naeg odnosa kroz
ljubav prema bližnjem, a ne preko egoističnog
povlačenja od sveta i života, bilo u koju vetačku
ili prirodnu pustinju grada ili planine ... Pri svemu tome,
put čoveka do CELINE je put unutranjeg čićenja,
upornog i strpljivog, dugogodinjeg rada na sebi, ne i put
spoljanjih, prisilnih promena drutva ... Nije neophodno,
međutim, da budemo kao Hese ili Jung; kada ostvarujemo
SEBE u sebi, nae će misli i molitve stići do na kraj
sveta i nekoj čestitoj dui koja traži postati
Simon Kirinejac. O večnoj "korespodenciji" mikro i
makrokosmosa, kao i ljudi među sobom, bez obzira na
udaljenost, govorio je jo Paracelzus.
Uveren sam da će svako ko pročita Seranovo delo
HERMETIČKI KRUG, čak i ako pre toga nije imao ličan odnos
prema Heseu ili Jungu, a da nije sam podigao visok zid
prema problemima duha, otkriti neto dragoceno za sebe,
a tada, odmah, i za ceo svet. Jer, nema te ISTINE
koju,
iznenada ili postepeno, dugim spiralnim procesom
individuacije otkrivamo, a da ona nije ISTINA i drugih
ljudi na celoj zemlji ...
Ako je Herman Hese predstavljao most između Abraksasa
i Taoa, i svojim "slugama" iz najboljih ezoteričnih romana
HODOČAĆE 
i  IGRA STAKLENIH PERLI  posvedočio svoje
hrićanske
korene, ako je Karl Gustav Jung most između
GNOSIS i PISTIS (koja je i SOFIJA), onda je Migel Serano, kao u magičnom
trouglu, bio hipotenuza koja spaja katete ... Mi ćemo ga
razumeti u onoj meri u kojoj smo otkrili i razvili pesnika
u sebi.