Dok pisah Riječ urednika za multimedijalnu knjigu poezije Magleno more pjesnikinje Ozrenke Fišić, morao sam slušati Suite in b minor for flute, strings and basso continuo autora J.S. Bacha.

Jednostavno morao...Zbog čega?

Jer svjetlost koju neprekidno potražuje ovaj multimedijalni umjetnik unutar svojih fotografskih viđenja okruženja u kojem obitava su u stvari zvuci njenih pitkih riječi koje beskrajno plove Polonezama i Menuetima Bachovih sonata. Kao da postoji neka tajna veza izmedju osobe 21. stoljeća sa likom koji je utjelovio poetsko vidjenje muzike 17. i 18. stoljeća.

Poetsko vidjenje? Čemu čuđenje!

Toga nema jer ulazeći u hram ljubavi Ozrenka Fišić prirodu voli hrabrošću žene modernog doba koja, iako budeći se sa nepatvorenim bolom u prsima, ipak pokušava, i uspjeva, pronaći izlaz iz sveopćeg ludila vremena u kojem egzistira. Bogatstvo semantičkog izraza bez lažne skromnosti najavljuje sudbonosnu smjenu u dolazećem vremenu. Smjenu viđenja poezije kao puke prenositeljice osjećanja bitka sopstvenoga.

Ovdje se dešava i nešto više. Čitajući stihove iritirajuće zrelosti: Moja sjenka /uporno/ traži svjetlost ili noćas sam sanjala/ tvoju toplinu/ i probudila se/ spremna da/ ugrijem hladno jutro....odnosno stihove nadahnućem osupnute....kako je priroda uspjela/ ono što ljudima ne ide....samo mislim na jedno: Ne, ne želim slušati, čitati i gledati muziku, stihove, fotografije!!!! Želim istovremeno upijati značenja četvrte dimenzije koja se otvara pred nama. Dimenzije „Maglenog mora“ koja se otvara pred mojim licem ophrvanim snagom vizije ovoga djela.

Da li uopće Novi Travnik može spoznati šta ima unutar svojih njedara? Da li zemlja kojom hodimo može uopće shvatiti valjanost nadahnutih vizija Ozrenke Fišić? Da li naša suluda nakana da obezvrijedimo svakoga ko iole misli, radi i suvislo djeluje unutar vlastitog poslanja može uticati na Ozrenku Fišić?

Ne može. A znate li zbog čega?

Jer unutar djela lirskog vidjenja jedne jedine riječi: LJUBAV...nalazi se i druga riječ: PRIRODA...I one se interaktivno smjenjuju tako da možete „uhvatiti sebe“ kako više i ne znate da li čujete kako „polje ljubi nebo“ ili se inspirativno nadahnjujete sa „pitao si me/ ali nisi slušao/ zvuk otvorenih zjenica“. Odgovor je jednostavan. Zaista jednostavan i postajući dio „Maglenog mora“ valja mi, sebi (tom sujetnom biću opterećenom sumornim nadanjima, op.ur.) priznati kako se preda mnom rađa Lupino female unutar Brechtovski mirnih nadanja.

Da li griješim?

Ipak, kao urednik ovoga vrijednog i nadasve iskrenom nevinošću omeđenog autorskog uradka prepustiću Vama da odlučite.

Ja sam već odlučio.

Na pijadestal beskrajnih težnji postavljam poeziju protkanu beskrajnim ćilimom bosanskog (ali i hercegovačkog) duha koji u sebi nosi lik Ozrenke Fišić. Malo je, zaista malo autora koji svojom prvom knjigom mogu snagom sopstvenog bića razuvjeriti nas, obične homo mortale, kako imaju poslanje na ovome svijetu.

Ozrenka ga ima. A koje- upitaćete?

Neću Vam otkriti!?

Pronađite ga sami. Čitajući ovo štivo koje jarkošću svoga izričaja pretače fotografije u riječi dok riječi prelaze u zvuke koji odsjajem unutar fotografija tvore neku novu dimenziju. Dimenziju koja ima i svoje ime.

Od dvije riječi: Ozrenka Fišić.

..a J. S. Bach je i dalje muzicirao...

...Neprekidno...