Milo Djukanovic, predsednik Crne Gore govori za Danas
Nezavisna Crna Gora sahranice velikosrpski drzavni projekat
(Specijalno
za Danas od dopisnika SENSE)
Milo Djukanovic smatra da ima razloga za zadovoljstvo
svojom upravo okoncanom posetom SAD. Ocenjuje da ce vremenom slabiti i sasvim se
izgubiti sadasnja rezervisanost Busove administracije prema inicijativi za
pretvaranje Crne Gore u samostalnu, medjunarodno priznatu drzavu - spremnu da na
osnovu bilateralnog dogovora stupi u savez nezavisnih drzava sa Srbijom. Neki
najnoviji vasingtonski signali dolaze mu kao ohrabrenje: "Predsednik
Djukanovic je imao niz susreta u Kongresu i sa nevladinim organizacijama, a
takodje i dobar razgovor sa pomocnikom drzavnog sekretara Dobinsom.
Prema tome, mislim da smo sad veoma dobro obavesteni o
njegovom gledanju na tu situaciju", izjavio je spouksmen Stejt dipartmenta
Ricard Baucer, potvrdjujuci tezu gosta iz Podgorice da je nova americka
administracija prihvatila parolu svojih predhodnika "Demokratska Crna Gora,
u okviru demokratske Jugoslavije", a da do prosle nedelje zapravo nije bila
detaljno upoznata sa inicijativom kojom Crna Gora od nedavno dize pritisak
svojim prijateljima sa jedne i druge strane Atlantika. Baucer je, u tom
reagovanju na Djukanovicevu posetu Vasingtonu, ponovio i zahtev za
transparentnim demokratskim razgovorom predstavnika Crne Gore, Srbije i vlade
Jugoslavije - uz najavu da ce SAD prihvatiti svaki sporazum koji bude proistekao
iz tog dijaloga Podgorice i Beograda.
U intervjuu za Danas, predsednik Crne Gore Milo
Djukanovic kaze da se to upravo trazi i ocekuje, u ovom trenutku, od garniture
koja je pre nepune tri nedelje preuzela kormilo vodece sile sveta.
- Osnovni mi je utisak da americka javnost nije bila
upoznata ni sa kompletnom sadrzinom nase inicijative, a posebno nije bila
upoznata sa argumentima koji su nas opredijelili da predlozimo jedno
kvalitativno novo rjesenje odnosa Srbije i Crne Gore. Dakle, umesto dosadasnje
zajednicke drzave, nas predlog je da to bude savez nezavisnih i medjunarodno
priznatih drzava Srbije i Crne Gore. Prva reakcija je za mene zadovoljavajuca.
Rekao bih, cak da je podrska Kongresa iznad one koju sam ocekivao. Isti je
slucaj i sa podrskom nevladinih organizacija. Nesto umjereniji odnos izvrsne
vlasti SAD prema nasoj inicijativi je potpuno ocekivan, iz dva razloga. Jedan je
sto se tek konstituise nova americka administracija, koja je, inace, najavila da
Balkan nece biti u prvom planu njenih prioriteta.
I drugo, zbog jako negativnog iskustva koje i americka
politika, sa politikom medjunarodne zajednice imaju na Balkanu u poslednjih
deset godina. Dakle, vjerujem da sve rezerve prema ovakvim inicijativama imaju
svoje porijeklo upravo u nevjerici medjunarodne zajednice da Balkan uopste ima
demokratskog kapaciteta da ovakvu inicijativu demokratski razrijesi. Trudio sam
se da sve sagovornike ubijedim da u Crnoj Gori zaista imamo demokratske snage da
ovu inicijativu realizujemo, a da ona ne ugrozi stabilnost Crne Gore. Takodje,
da ih ubijedim da ona moze da bude samo prilog ozdravljenju odnosa Srbije i Crne
Gore - a time, dakle, da moze predstavljati i vazan doprinos stabilnosti Balkana.
Mislim da je pred nama jos nekoliko mjeseci veoma
predanog rada u namjeri i zelji da medjunarodnu zajednicu uvjerimo u svoju
demokratsku sposobnost da ovakvu inicijativu, po prvi put na Balkanu,
realizujemo demokratski i nenasilno.
U reagovanjima na Vasu posetu Vasingtonu dosta se pominje i ono sto nije
uradjeno. To se, pre svega odnosi na izostanak susreta sa drzavnim sekretarom
Kolinom Pauelom. Stejt dipartment je dao za to objasnjenje - imajuci u vidu
cinjenicu da je Pauel u to isto vreme primio predsednika Srbije Djindjica,
predsednika Makedonije Trajkovskog, trojicu lidera kosovskih Albanaca i neke
druge?
- Moj susret sa drzavnim sekretarom SAD ovog puta nije
bio ugovoren niti planiran. Uprkos tome, ja sam imao motiv da budem ovih dana u
Vasingtonu - a to je ucesce na dosad najznacajnijoj medjunarodnoj konferenciji
posvecenoj buducnosti Crne Gore. Mislim da iz toga ne treba izvlaciti neke
dalekosezne zakljucke. Ja sam veoma zadovoljan objasnjenjen zvanicnika Stejt
dipartmenta. Meni je veoma drago da Busova administracija procijenjuje da u
Crnoj Gori nema kriznih pitanja kojima bi morala da se bavi nova americka
politika. Ja mislim da je ta njihova procjena sasvim na mjestu.Crna Gora je
jedno stabilno demokratsko drustvo. Sva pitanja koja su sad na nasem dnevnom
redu nijesu krizna pitanja - to su demokratska pitanja. Crna Gora se, evidentno,
nalazi pred odlukom o svom buducem drzavno-pravnom statusu. To pitanje ce svoj
epilog dobiti na referendumskom izjasnjavanju gradjana Crne Gore.
To je, kao sto sam rekao, demokratsko pitanje i smatram
da americka politika dobro procenjuje kad ukazuje povjerenje Crnoj Gori u njenu
demokratsku zrelost, koja je potvrdjena vise puta u periodu od protekle cetiri
godine. Povjerenje da ce Crna Gora i u narednom periodu - u jednom kvalitativno
novom kontekstu, lisenom Milosevicevih destrukcija - uspjeti da na ovo pitanje
pruzi zreo i demokratski odgovor.
Proslog meseca imali ste susret u Beogradu sa Kostunicom i Djindjicem, s
kojim ste se prosle nedelje, neplanirano, ponovo videli u Vasingtonu. Iz
Beograda ima reagovanja po kojima to Djukanovic i Djundjic pokusavaju sad da se,
mimo Kostunice, dogovore nesto o buducnosti Crne Gore i Srbije. Vas komentar?
- Mislim da nema mesta nikakvim spekulacijama. Gospodin
Djindjic i ja sreli smo se u Vasingtonu na nasu inicijativu i nismo bili
podsticani ni sa kakve "trece strane". Znaci, nismo se sreli da bismo
izmicali tepih ispod nogu g. Kostunici. Razgovarali smo o mnogim temama, a jedna
je bila i dogovor o nastavku razgovora izmedju Srbije i Crne Gore na temu
uredjenja buducih odnosa. Uvjeren sam da takvi razgovori imaju smisla, uvjeren
sam dogod razgovor traje postoji sansa i nada da jedni druge mozemo ubijediti u
validnost svojih argumenata i da mozda mozemo doci do nekog zajednickog
imenitelja koji bi doveo do dogovornog rjesenja za nase odnose. Dogovorno
rjesenje, bi, ocigledno, bilo najprihvatljivije i za medjunarodnu zajednicu i
postedeli bi nas svih mogucih problema u buducoj komunikaciji sa ostalim
svijetom.
Cvrsto vjerujem da medjunarodna zajednica nema nekih
skrivenih, nama nejasnih strateskih ciljeva na Balkanu. Njen cilj je stabilnost
Balkana - a to je i cilj nas u Srbiji i u Crnoj Gori. Zato sam siguran da su
nasi interesi podudarni sa interesima medjunarodne zajednice i da vrijedi
pokusavati da se u jednom istrajnom dijalogu, u narednih nekoliko mijeseci,
dodje do nekog rjesenja koje bi sa olaksanjem bilo prihvaceno u medjunarodnoj
zajednici.
Upotrebljavate u ovom razgovoru termin "dogovorno resenje", kao
mogucnost za izlaz iz krize u odnosima izmedju Crne Gore i Srbije. Da li to
znaci da postoji mogucnost kompromisa u osnovnim pozicijama za koje se zna da,
kao takve, iskljucuju jedna drugu? Vreme prolazi: kroz deset nedelja su izbori u
Crnoj Gori, posle toga - kako ste najavili, u roku od 45-90 dana - usledice
referendum? Moze li se u ovih deset nedelja doci do nekog "dogovornog
resenja" ili je vasa pozicija zakovana, kad je rec o inicijativi Crne Gore?
-
Svakako vrijedi pokusati. Ja mislim da u Platformi Beograda i u Platformi
Podgorice postoji mnogo zajednickih elemenata. Naravno, postoji i jedna ozbiljna
razlika - a to je razlika na pitanju kome pripada medjunarodni pravni
subjektivitet. U predlogu Beograda to pripada zajednickoj drzavi. U nasem
predlogu, medjunarodni pravni subjektivitet pripada i Srbiji i Crnoj Gori. To je
tacka o kojoj treba razgovarati strpljivo, bez emocija, sa najracionalnijim
mogucim pristupom. Mi imamo mnostvo argumenata zbog kojih vjerujemo da je upravo
ovo trenutak kad u jednom novom, demokratskom kontekstu treba kazati da je ta
etapa jugoslovenske drzave zavrsena. Da je ona - sto sad konstatujemo sa
zakasnjenjem - zavrsena jos onog trenutka kad su ostali juznoslovenski narodi,
okupljeni u toj zajednickoj drzavi odlucili da iz nje izidju.
I da su ostale Srbija i Crna Gora, kao dvije stare
balkanske drzave - koje nemaju nikakvog razloga da svoj drzavno-pravni identitet
skrivaju iza jugoslovenskog imena. Naprotiv: to su dvije najstarije drzave na
prostoru bivse Jugoslavije, za koje mislim da imaju puno opravdanje i pravo da
definisu svoj medjunarodno pravni status.
Mi mislimo da je to vazno ne samo zbog istorijskih
okolnosti, nego da je vazno zbog buducnosti. Mislimo da i Srbija i Crna Gora
mogu bolje - svojim neposrednim predstavljanjem u medjunarodnim organizacijama -
da zadovolje svaka svoje neposredne interese. Drugo, mislimo da mi kao dva
bratska naroda, sa dva predstavnika u medjunarodnim organizacijama ne mozemo
biti jedni drugima smetnja, vece da mozemo biti jedni drugima od koristi. Trece,
devetogodisnje iskustvo zivota u dvoclanoj federaciji dovelo nas je, ipak, do
zakljucka da je tesko naci skladnu formulu fukncionisanja tako
disproporcionalnih subjekata kakvi su Srbija i Crna Gora. Treba podsjetiti da je
Srbija 17-18 puta veca od Crne Gore i da, konacno, ona i ne mora imati toliko
senzibiliteta za zahtjev - ako hocete i za frustraciju - Crne Gore da toliko
puta manja bude sa njom u svemu ravnopravna.
Ako je vec sve to tako, onda se nama cini da je potpuno
logicna ideja da se dogovorimo o tome da se vratimo svojim korijenima. Da se
vratimo drzavnosti Srbije i Crne Gore, da dobijemo medjunarodnu legitimaciju
kroz clanstvo u medjunarodnim organizacijama - sto nas, s druge strane, niposto
ne ogranicava da svoju istorijsku i aktuelnu bliskost ne mozemo izraziti savezom
tih nezavisnih drzava . Time cemo ukazati na nas bliski odnos u odnosu na druge
drzave iz naseg okruzenja.
Prema tome, mislimo da ima mnostvo dobrih argumenata
koje mi mozemo iznijeti nasim prijateljima iz Srbije u razgovoru na ovu temu.
Verovatno i oni misle da i oni imaju mnostvo argumenata kojima mogu potkrijepiti
svoju tezu da je za Srbiju i Crnu Goru bolje da zive u zajednickoj drzavi. Ja ne
mislim da nista ne moze biti lose od tog razgovora. Naprotiv, potpuno sam
ubijedjen da ce vrijeme koje je pred nama donositi sve vise u samoj Srbiji
zrijevanje svijesti o ovom pitanju u pravcu kojem ga danas predlaze Crna Gora.
Vjerujem da nas u ovom trenutku u postizanju dogovora ogranicava neko vrijeme.
Cini mi se da je ta svijest u Crnoj Gori vec danas sazrela, a uvjeren sam da ce
i u Srbiji zrijevati u narednom periodu.
Ako nista drugo, zar sve to nije, ipak, moglo malo da saceka?
- Naravno, moguce je kazati zasto ne sacekamo. Moguce je
razgovarati na takav nacin. Ali, ako je neko kao Crna Gora u poslednje cetiri
godine prosla kroz jednu tesku golgotu iskustva sa Milosevicevom Srbijom - ako
je iz tog iskustva izisla ucvrscena u uvjerenju da je izlaz u tome da svoju
bliskost i svoje bratske odnose izrazimo tako sto ce svako zivjeti u svojoj kuci,
koje nece biti podjeljene nikakvim tvrdim barijerama, onda mislim da nema
potrebe da dalje gubimo vrijeme cekajuci da to sad sasvim zrene i u drugoj
federalnoj jedinici. Vjerujem da ima razloga da o tome razgovaramo u mjesecima
koji su pred nama sasvim otvoreno i sa povjerenjem. Mislim da takav razgovor
moze biti od koristi i da moze dovesti do usaglasavanja odredjenih argumenata i
do odredjenih zajednickih rjesenja.
Taj razgovor moze biti koristan i ako se ne dodje do
dogovornog rjesenja o nekoj formuli zajednickih odnosa koja bi bila obostrano
prihvatljiva. Jer, razgovaracemo o tome kako mozemo zivjeti i nakon onih
rjesenja koja, mozda, nece biti obostrano prihvatljiva, ali ce biti realna - jer
ce se za njih izjasniti jedna federalna jedinica. A, u ovom slucaju realnije je
da ce to biti Crna Gora.
U Vasingtonu i Njujorku lansirali ste, pored ostalog, i tezu da ce nezavisna
Crna Gora "konacno sahraniti ideju o "velikoj Srbiji". Rekli ste,
s tim u vezi - imajuci u vidu promene u Srbiji posle 5. oktobra - da ne delite
euforiju velikog dela medjunarodne javnosti da je rusenjem Milosevica prakticno
obezbedjena demokratizacija Srbije?
- Da, rekao sam da ne djelim euforiju medjunarodne
zajednice da je sam odlazak Milosevica dovoljan da stanje u Srbiji mozemo
kvalifikovati kao demokratsko. Milosevic je otisao, na nase veliko zadovoljstvo,
i mislim da je time otvorena demokratska sansa za Srbiju. Da li ce Srbija
iskoristiti tu sansu, zavisi od toga kakva ce se politika za Srbiju kreirati u
narednom periodu. Demokratska legitimicija se ne stice jednom za uvijek - i ona
se posebno ne stice na bazi nekog apriornog povjerenja. Demokratija se mora
potvrdjivati svakodnevno i na svakom konkretnom pitanju. A, takvo jedno pitanje
mi danas imamo na dnevnom redu: pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Mislim da
nova demokratska vlast u Srbiji i predstavnici Srbije u federalnim organima
moraju na tom pitanju demonstrirati svoju demokraticnost.
Tek cemo na osnovu takvih izazova koji stoje pred nama
moci da kazemo da li smo mi, zaista, demokrate - u jednom i u drugom rukovodstvu
- ili nijesmo. Sto se tice druge teze, o tome da ce nezavisna Crna Gora konacno
oznaciti kraj velikosrpskog drzavnog projekta - ja u to, zaista, vjerujem.
Nazalost, pokazuje se da je na politickoj sceni Srbije jos uvijek snazno
prisutna ideja velikosrpskog nacionalizma. Ja, naravno, ne zelim da kazem da je
ta ideja prisutna i u danasnjem rukovodstvu Srbije, jer vjerujem da ti ljudi, na
celu sa g. Djindjicem, nisu opterceni tom idejom. Posebno premijer Djindjic, za
kojeg znam da je jedan pragmatican, prozapadni politicar, koji je lisen
opterecenja lazne istorije, mitomanije i nacionalizma.
Ali, na srbijanskoj politickoj sceni definitivno je jos
uvijek snazna velikosrpska ideja i ona se u poslednjih nekoliko mjeseci upravo
najdirektnije ocitava u odnosu tih struktura prema Crnoj Gori. Ozivjele su sve
one teze o Crnoj Gori kao dijelu srpskog korpusa, o Crnoj Gori sa problematicnim
drzavnim identitetom, o Crnogorcima bez nacionalnog i kulturnog identiteta - jer
su oni, prema tim tezama, nesporni dio srpske nacije i srpske kulture.
Drugim rijecima, ozivjele su sve one radionice koje smo
imali priliku da slusamo poslednjih 20-30 godina, koje su svojevremeno kreirale
zloglasni Memorandum - katalizator rastakanja predhodne Jugoslavije. Svi ti
ljudi su danas ponovo na srbijanskoj politickoj i kulturnoj sceni, nudeci svoje
formule za rjesenje odnosa Srbije i Crne Gore. Na nasu veliku zalost, dobar dio
tih inace potpuno potrosenih ljudi su upravo porijeklom Crnogrci, koji imaju
potrebu da u Beogradu barjace i dokazuju svoj srpski identitet - vjerovatno da
bi ostvarivali neke svoje interese i da bi namirivali neke svoje racune. Ja
vjerujem da bi novo rukovodstvo Srbije trebalo pokazati svoju savremenost i
svoju potpuno drugaciju ne samo politicku vec i kulturolosku i civilizacijsku
orijentaciju time sto ce se tim navodno velikim umovima, koji su nepopravivo
zapretani filozofijom 19, a ne 21.
vijeka, zahvaliti na uslugama i ostaviti u arhivama
srpske kulture i politike. I sto ce se okrenuti jednom novom civilizovanom
odnosu prema svima u svom okruzenju - a prije svega prema Crnoj Gori. Osporavati
danas crnogorsku kulturu, crngorsku naciju i cak i crnogorsku drzavu, mogu da
cine samo ljudi koji su liseni i elementarnih demokratskih principa u svom
razmisljanju i u svom radu. Nesporno je da svako ima prava da se osjeca kako
zeli i valjda se, zbog toga, mora postovati cinjenica da gotovo 70 odsto ljudi u
Crnoj Gori, prema poslednjem popisu, smatra sebe pripadnikom crnogorskog naroda.
Odgovarati na to potpuno prevazidjenim tezama jednog srpskog akademika,
porijeklom iz Crne Gore, da su Crnogorci Srbi "ma sta oni o tome mislili"
dijeluje ne samo nedemokraticno i tragikomicno - nego, rekao bih, i potpuno
izandjalo.
Zato mislim da bi novo rukovodstvo Srbije moralo da se
usredsredi na ono sto predstavlja demokratski i ekonomski razvoj Srbije. Znaci,
oni moraju biti posvijeceni svojoj drzavi i prosperitetu svoga naroda. Mislim da
se ovo rukovodstvo Srbije mora potvrditi upravo time sto ce raskrstiti i sa tom
jugoslovenskom iluzijom, koja je srpskim nacionalistima uvijek sluzila samo kao
okvir za ispoljavanje njihovih imperijalnih ambicija. Imam utisak da su se ti
nacionalisti sad toliko i uspalili jer Crnu Goru dozivljavaju kao satisfakciju
za poraze koje je srpska politika pretrpela u Krajini, Slavoniji i Republici
Srpskoj. Oni osjecaju da je ostala jos veoma tanka nit izmedju Srbije i Crne
Gore i oni zele posto-poto da zadrze Crnu Goru na dispoziciji.
Da je zadrze kao neko potencijalno ili realno srpsko
pravo - gdje ce Srbija odlucivati koliko Crna Gora moze dobiti autonomije i
svojih prava i interesa. Nezavisna Crna Gora veoma bi pomogla da se Srbija,
konacno, okrene sebi i da arhivira velikosrpski nacionalizam. Dakle, da
sahranimo velikosrpski drzavni projekat koji je toliko zla nanio regionu u
cjelini - a posebno srpskom narodu. I da se Srbija, potom, konacno okrene onome
sto ce predstavljati njen demokratski evropski razvoj u godinama koje su pred
nama.
Slobodan Pavlovic (SENSE)
Na nasu veliku zalost,
dobar dio tih inace potpuno potrosenih ljudi su upravo porijeklom Crnogrci, koji
imaju potrebu da u Beogradu barjace i dokazuju svoj srpski identitet -
vjerovatno da bi ostvarivali neke svoje interese i da bi namirivali neke svoje
racune. Ja vjerujem da bi novo rukovodstvo Srbije trebalo pokazati svoju
savremenost i svoju potpuno drugaciju ne samo politicku vec i kulturolosku i
civilizacijsku orijentaciju time sto ce se tim navodno velikim umovima, koji su
nepopravivo zapretani filozofijom 19, a ne 21. vijeka, zahvaliti na uslugama i
ostaviti u arhivama srpske kulture i politike.
Hag
Karla del Ponte je bila nedavno u Beogradu. Sprema se i u Crnu
Goru - kako cete je vi docekati?
- Crna Gora se odavno opredjelila za bezuslovnu saradnju sa Haskim
sudom. Oko toga nema nikakve promjene. Beograd mora da se suoci sa stvarnoscu:
povratak u medjunarodne organizacije nosi sobom i odredjene obaveze. Ne moze se
saradjivati sa Medjunarodnim monetarnim fondom, a odbijati saradnja sa
Medjunarodnim tribunalom za ratne zlocine.
Kosovo
U otporu crnogorskoj inicijativi potrze se kao prevashodni argument
opasnost da ce dalje cepanje na Balkanu ugroziti mir i stabilnost. Pominju se
pritom Kosovo i Republika Srpska?
- Crna Gora ne zeli da ugrozi niciju bezbjednost, vec zeli da zivi u
miru sa svim svojim susjedima, sa kojima danas ima odlicne odnose. Crna Gora je
primjer medjunacionalnog sklada. I danas u Crnoj Gori zivi oko 50.000 raseljenih
lica i izbeglica, Srbi iz Hrvatske, Srbi i Muslimani iz Bosne, Albanci i Srbi sa
Kosova...Kosovsko pitanje se zloupotrebljava i vrlo svjesno plasira od strane
Beograda da bi se dezavuisala nasa inicijativa. Kosovo jeste tezak problem, koji
se i nas tice. Medjutim, Crna Gora nicim nije doprinijela ni nastanku, ni
eskalaciji tog problema. Naprotiv, mislimo da mirno, civilizovano rjesenje
odnosa Srbije i Crne Gore moze podstaci i ohrabriti Beograd, Pristinu i
medjunarodnu zajednicu da se tim putem odlucnije krene i u rjesavanje kosovskog
problema.
Problem Kosova bio je prisutan i nije ga bilo moguce rjesiti ni u
vrijeme kad je Srbija bila u zajednickoj drzavi i sa ostalim jugoslovenskim
republikama. Taj problem mora se rjesavati na relaciji Beograd -Pristina, uz
posredovanje medjunarodne zajednice, nezavisno od toga kakve ce biti veze Crne
Gore i Srbije. Jugoslavija nije neophodan okvir za rjesavanje tog problema, to
je zamjena teza koja se lansira iz Beograda. Crna Gora je spremna da pomogne,
ali ne i da bude taoc tog problema.