Milo Djukanovic, predsednik Crne Gore govori za Danas


Nezavisna Crna Gora sahranice velikosrpski drzavni projekat

(Specijalno za Danas od dopisnika SENSE)


    Milo Djukanovic smatra da ima razloga za zadovoljstvo svojom upravo okoncanom posetom SAD. Ocenjuje da ce vremenom slabiti i sasvim se izgubiti sadasnja rezervisanost Busove administracije prema inicijativi za pretvaranje Crne Gore u samostalnu, medjunarodno priznatu drzavu - spremnu da na osnovu bilateralnog dogovora stupi u savez nezavisnih drzava sa Srbijom. Neki najnoviji vasingtonski signali dolaze mu kao ohrabrenje: "Predsednik Djukanovic je imao niz susreta u Kongresu i sa nevladinim organizacijama, a takodje i dobar razgovor sa pomocnikom drzavnog sekretara Dobinsom.
    Prema tome, mislim da smo sad veoma dobro obavesteni o njegovom gledanju na tu situaciju", izjavio je spouksmen Stejt dipartmenta Ricard Baucer, potvrdjujuci tezu gosta iz Podgorice da je nova americka administracija prihvatila parolu svojih predhodnika "Demokratska Crna Gora, u okviru demokratske Jugoslavije", a da do prosle nedelje zapravo nije bila detaljno upoznata sa inicijativom kojom Crna Gora od nedavno dize pritisak svojim prijateljima sa jedne i druge strane Atlantika. Baucer je, u tom reagovanju na Djukanovicevu posetu Vasingtonu, ponovio i zahtev za transparentnim demokratskim razgovorom predstavnika Crne Gore, Srbije i vlade Jugoslavije - uz najavu da ce SAD prihvatiti svaki sporazum koji bude proistekao iz tog dijaloga Podgorice i Beograda.
    U intervjuu za Danas, predsednik Crne Gore Milo Djukanovic kaze da se to upravo trazi i ocekuje, u ovom trenutku, od garniture koja je pre nepune tri nedelje preuzela kormilo vodece sile sveta.
    - Osnovni mi je utisak da americka javnost nije bila upoznata ni sa kompletnom sadrzinom nase inicijative, a posebno nije bila upoznata sa argumentima koji su nas opredijelili da predlozimo jedno kvalitativno novo rjesenje odnosa Srbije i Crne Gore. Dakle, umesto dosadasnje zajednicke drzave, nas predlog je da to bude savez nezavisnih i medjunarodno priznatih drzava Srbije i Crne Gore. Prva reakcija je za mene zadovoljavajuca. Rekao bih, cak da je podrska Kongresa iznad one koju sam ocekivao. Isti je slucaj i sa podrskom nevladinih organizacija. Nesto umjereniji odnos izvrsne vlasti SAD prema nasoj inicijativi je potpuno ocekivan, iz dva razloga. Jedan je sto se tek konstituise nova americka administracija, koja je, inace, najavila da Balkan nece biti u prvom planu njenih prioriteta.
    I drugo, zbog jako negativnog iskustva koje i americka politika, sa politikom medjunarodne zajednice imaju na Balkanu u poslednjih deset godina. Dakle, vjerujem da sve rezerve prema ovakvim inicijativama imaju svoje porijeklo upravo u nevjerici medjunarodne zajednice da Balkan uopste ima demokratskog kapaciteta da ovakvu inicijativu demokratski razrijesi. Trudio sam se da sve sagovornike ubijedim da u Crnoj Gori zaista imamo demokratske snage da ovu inicijativu realizujemo, a da ona ne ugrozi stabilnost Crne Gore. Takodje, da ih ubijedim da ona moze da bude samo prilog ozdravljenju odnosa Srbije i Crne Gore - a time, dakle, da moze predstavljati i vazan doprinos stabilnosti Balkana.
    Mislim da je pred nama jos nekoliko mjeseci veoma predanog rada u namjeri i zelji da medjunarodnu zajednicu uvjerimo u svoju demokratsku sposobnost da ovakvu inicijativu, po prvi put na Balkanu, realizujemo demokratski i nenasilno.

U reagovanjima na Vasu posetu Vasingtonu dosta se pominje i ono sto nije uradjeno. To se, pre svega odnosi na izostanak susreta sa drzavnim sekretarom Kolinom Pauelom. Stejt dipartment je dao za to objasnjenje - imajuci u vidu cinjenicu da je Pauel u to isto vreme primio predsednika Srbije Djindjica, predsednika Makedonije Trajkovskog, trojicu lidera kosovskih Albanaca i neke druge?

    - Moj susret sa drzavnim sekretarom SAD ovog puta nije bio ugovoren niti planiran. Uprkos tome, ja sam imao motiv da budem ovih dana u Vasingtonu - a to je ucesce na dosad najznacajnijoj medjunarodnoj konferenciji posvecenoj buducnosti Crne Gore. Mislim da iz toga ne treba izvlaciti neke dalekosezne zakljucke. Ja sam veoma zadovoljan objasnjenjen zvanicnika Stejt dipartmenta. Meni je veoma drago da Busova administracija procijenjuje da u Crnoj Gori nema kriznih pitanja kojima bi morala da se bavi nova americka politika. Ja mislim da je ta njihova procjena sasvim na mjestu.Crna Gora je jedno stabilno demokratsko drustvo. Sva pitanja koja su sad na nasem dnevnom redu nijesu krizna pitanja - to su demokratska pitanja. Crna Gora se, evidentno, nalazi pred odlukom o svom buducem drzavno-pravnom statusu. To pitanje ce svoj epilog dobiti na referendumskom izjasnjavanju gradjana Crne Gore.
    To je, kao sto sam rekao, demokratsko pitanje i smatram da americka politika dobro procenjuje kad ukazuje povjerenje Crnoj Gori u njenu demokratsku zrelost, koja je potvrdjena vise puta u periodu od protekle cetiri godine. Povjerenje da ce Crna Gora i u narednom periodu - u jednom kvalitativno novom kontekstu, lisenom Milosevicevih destrukcija - uspjeti da na ovo pitanje pruzi zreo i demokratski odgovor.

Proslog meseca imali ste susret u Beogradu sa Kostunicom i Djindjicem, s kojim ste se prosle nedelje, neplanirano, ponovo videli u Vasingtonu. Iz Beograda ima reagovanja po kojima to Djukanovic i Djundjic pokusavaju sad da se, mimo Kostunice, dogovore nesto o buducnosti Crne Gore i Srbije. Vas komentar?

    - Mislim da nema mesta nikakvim spekulacijama. Gospodin Djindjic i ja sreli smo se u Vasingtonu na nasu inicijativu i nismo bili podsticani ni sa kakve "trece strane". Znaci, nismo se sreli da bismo izmicali tepih ispod nogu g. Kostunici. Razgovarali smo o mnogim temama, a jedna je bila i dogovor o nastavku razgovora izmedju Srbije i Crne Gore na temu uredjenja buducih odnosa. Uvjeren sam da takvi razgovori imaju smisla, uvjeren sam dogod razgovor traje postoji sansa i nada da jedni druge mozemo ubijediti u validnost svojih argumenata i da mozda mozemo doci do nekog zajednickog imenitelja koji bi doveo do dogovornog rjesenja za nase odnose. Dogovorno rjesenje, bi, ocigledno, bilo najprihvatljivije i za medjunarodnu zajednicu i postedeli bi nas svih mogucih problema u buducoj komunikaciji sa ostalim svijetom.
    Cvrsto vjerujem da medjunarodna zajednica nema nekih skrivenih, nama nejasnih strateskih ciljeva na Balkanu. Njen cilj je stabilnost Balkana - a to je i cilj nas u Srbiji i u Crnoj Gori. Zato sam siguran da su nasi interesi podudarni sa interesima medjunarodne zajednice i da vrijedi pokusavati da se u jednom istrajnom dijalogu, u narednih nekoliko mijeseci, dodje do nekog rjesenja koje bi sa olaksanjem bilo prihvaceno u medjunarodnoj zajednici.

Upotrebljavate u ovom razgovoru termin "dogovorno resenje", kao mogucnost za izlaz iz krize u odnosima izmedju Crne Gore i Srbije. Da li to znaci da postoji mogucnost kompromisa u osnovnim pozicijama za koje se zna da, kao takve, iskljucuju jedna drugu? Vreme prolazi: kroz deset nedelja su izbori u Crnoj Gori, posle toga - kako ste najavili, u roku od 45-90 dana - usledice referendum? Moze li se u ovih deset nedelja doci do nekog "dogovornog resenja" ili je vasa pozicija zakovana, kad je rec o inicijativi Crne Gore?

    - Svakako vrijedi pokusati. Ja mislim da u Platformi Beograda i u Platformi Podgorice postoji mnogo zajednickih elemenata. Naravno, postoji i jedna ozbiljna razlika - a to je razlika na pitanju kome pripada medjunarodni pravni subjektivitet. U predlogu Beograda to pripada zajednickoj drzavi. U nasem predlogu, medjunarodni pravni subjektivitet pripada i Srbiji i Crnoj Gori. To je tacka o kojoj treba razgovarati strpljivo, bez emocija, sa najracionalnijim mogucim pristupom. Mi imamo mnostvo argumenata zbog kojih vjerujemo da je upravo ovo trenutak kad u jednom novom, demokratskom kontekstu treba kazati da je ta etapa jugoslovenske drzave zavrsena. Da je ona - sto sad konstatujemo sa zakasnjenjem - zavrsena jos onog trenutka kad su ostali juznoslovenski narodi, okupljeni u toj zajednickoj drzavi odlucili da iz nje izidju.
    I da su ostale Srbija i Crna Gora, kao dvije stare balkanske drzave - koje nemaju nikakvog razloga da svoj drzavno-pravni identitet skrivaju iza jugoslovenskog imena. Naprotiv: to su dvije najstarije drzave na prostoru bivse Jugoslavije, za koje mislim da imaju puno opravdanje i pravo da definisu svoj medjunarodno pravni status.
    Mi mislimo da je to vazno ne samo zbog istorijskih okolnosti, nego da je vazno zbog buducnosti. Mislimo da i Srbija i Crna Gora mogu bolje - svojim neposrednim predstavljanjem u medjunarodnim organizacijama - da zadovolje svaka svoje neposredne interese. Drugo, mislimo da mi kao dva bratska naroda, sa dva predstavnika u medjunarodnim organizacijama ne mozemo biti jedni drugima smetnja, vece da mozemo biti jedni drugima od koristi. Trece, devetogodisnje iskustvo zivota u dvoclanoj federaciji dovelo nas je, ipak, do zakljucka da je tesko naci skladnu formulu fukncionisanja tako disproporcionalnih subjekata kakvi su Srbija i Crna Gora. Treba podsjetiti da je Srbija 17-18 puta veca od Crne Gore i da, konacno, ona i ne mora imati toliko senzibiliteta za zahtjev - ako hocete i za frustraciju - Crne Gore da toliko puta manja bude sa njom u svemu ravnopravna.
    Ako je vec sve to tako, onda se nama cini da je potpuno logicna ideja da se dogovorimo o tome da se vratimo svojim korijenima. Da se vratimo drzavnosti Srbije i Crne Gore, da dobijemo medjunarodnu legitimaciju kroz clanstvo u medjunarodnim organizacijama - sto nas, s druge strane, niposto ne ogranicava da svoju istorijsku i aktuelnu bliskost ne mozemo izraziti savezom tih nezavisnih drzava . Time cemo ukazati na nas bliski odnos u odnosu na druge drzave iz naseg okruzenja.
    Prema tome, mislimo da ima mnostvo dobrih argumenata koje mi mozemo iznijeti nasim prijateljima iz Srbije u razgovoru na ovu temu. Verovatno i oni misle da i oni imaju mnostvo argumenata kojima mogu potkrijepiti svoju tezu da je za Srbiju i Crnu Goru bolje da zive u zajednickoj drzavi. Ja ne mislim da nista ne moze biti lose od tog razgovora. Naprotiv, potpuno sam ubijedjen da ce vrijeme koje je pred nama donositi sve vise u samoj Srbiji zrijevanje svijesti o ovom pitanju u pravcu kojem ga danas predlaze Crna Gora. Vjerujem da nas u ovom trenutku u postizanju dogovora ogranicava neko vrijeme. Cini mi se da je ta svijest u Crnoj Gori vec danas sazrela, a uvjeren sam da ce i u Srbiji zrijevati u narednom periodu.

Ako nista drugo, zar sve to nije, ipak, moglo malo da saceka?

    - Naravno, moguce je kazati zasto ne sacekamo. Moguce je razgovarati na takav nacin. Ali, ako je neko kao Crna Gora u poslednje cetiri godine prosla kroz jednu tesku golgotu iskustva sa Milosevicevom Srbijom - ako je iz tog iskustva izisla ucvrscena u uvjerenju da je izlaz u tome da svoju bliskost i svoje bratske odnose izrazimo tako sto ce svako zivjeti u svojoj kuci, koje nece biti podjeljene nikakvim tvrdim barijerama, onda mislim da nema potrebe da dalje gubimo vrijeme cekajuci da to sad sasvim zrene i u drugoj federalnoj jedinici. Vjerujem da ima razloga da o tome razgovaramo u mjesecima koji su pred nama sasvim otvoreno i sa povjerenjem. Mislim da takav razgovor moze biti od koristi i da moze dovesti do usaglasavanja odredjenih argumenata i do odredjenih zajednickih rjesenja.
    Taj razgovor moze biti koristan i ako se ne dodje do dogovornog rjesenja o nekoj formuli zajednickih odnosa koja bi bila obostrano prihvatljiva. Jer, razgovaracemo o tome kako mozemo zivjeti i nakon onih rjesenja koja, mozda, nece biti obostrano prihvatljiva, ali ce biti realna - jer ce se za njih izjasniti jedna federalna jedinica. A, u ovom slucaju realnije je da ce to biti Crna Gora.

U Vasingtonu i Njujorku lansirali ste, pored ostalog, i tezu da ce nezavisna Crna Gora "konacno sahraniti ideju o "velikoj Srbiji". Rekli ste, s tim u vezi - imajuci u vidu promene u Srbiji posle 5. oktobra - da ne delite euforiju velikog dela medjunarodne javnosti da je rusenjem Milosevica prakticno obezbedjena demokratizacija Srbije?

    - Da, rekao sam da ne djelim euforiju medjunarodne zajednice da je sam odlazak Milosevica dovoljan da stanje u Srbiji mozemo kvalifikovati kao demokratsko. Milosevic je otisao, na nase veliko zadovoljstvo, i mislim da je time otvorena demokratska sansa za Srbiju. Da li ce Srbija iskoristiti tu sansu, zavisi od toga kakva ce se politika za Srbiju kreirati u narednom periodu. Demokratska legitimicija se ne stice jednom za uvijek - i ona se posebno ne stice na bazi nekog apriornog povjerenja. Demokratija se mora potvrdjivati svakodnevno i na svakom konkretnom pitanju. A, takvo jedno pitanje mi danas imamo na dnevnom redu: pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Mislim da nova demokratska vlast u Srbiji i predstavnici Srbije u federalnim organima moraju na tom pitanju demonstrirati svoju demokraticnost.
    Tek cemo na osnovu takvih izazova koji stoje pred nama moci da kazemo da li smo mi, zaista, demokrate - u jednom i u drugom rukovodstvu - ili nijesmo. Sto se tice druge teze, o tome da ce nezavisna Crna Gora konacno oznaciti kraj velikosrpskog drzavnog projekta - ja u to, zaista, vjerujem. Nazalost, pokazuje se da je na politickoj sceni Srbije jos uvijek snazno prisutna ideja velikosrpskog nacionalizma. Ja, naravno, ne zelim da kazem da je ta ideja prisutna i u danasnjem rukovodstvu Srbije, jer vjerujem da ti ljudi, na celu sa g. Djindjicem, nisu opterceni tom idejom. Posebno premijer Djindjic, za kojeg znam da je jedan pragmatican, prozapadni politicar, koji je lisen opterecenja lazne istorije, mitomanije i nacionalizma.
    Ali, na srbijanskoj politickoj sceni definitivno je jos uvijek snazna velikosrpska ideja i ona se u poslednjih nekoliko mjeseci upravo najdirektnije ocitava u odnosu tih struktura prema Crnoj Gori. Ozivjele su sve one teze o Crnoj Gori kao dijelu srpskog korpusa, o Crnoj Gori sa problematicnim drzavnim identitetom, o Crnogorcima bez nacionalnog i kulturnog identiteta - jer su oni, prema tim tezama, nesporni dio srpske nacije i srpske kulture.
    Drugim rijecima, ozivjele su sve one radionice koje smo imali priliku da slusamo poslednjih 20-30 godina, koje su svojevremeno kreirale zloglasni Memorandum - katalizator rastakanja predhodne Jugoslavije. Svi ti ljudi su danas ponovo na srbijanskoj politickoj i kulturnoj sceni, nudeci svoje formule za rjesenje odnosa Srbije i Crne Gore. Na nasu veliku zalost, dobar dio tih inace potpuno potrosenih ljudi su upravo porijeklom Crnogrci, koji imaju potrebu da u Beogradu barjace i dokazuju svoj srpski identitet - vjerovatno da bi ostvarivali neke svoje interese i da bi namirivali neke svoje racune. Ja vjerujem da bi novo rukovodstvo Srbije trebalo pokazati svoju savremenost i svoju potpuno drugaciju ne samo politicku vec i kulturolosku i civilizacijsku orijentaciju time sto ce se tim navodno velikim umovima, koji su nepopravivo zapretani filozofijom 19, a ne 21.
    vijeka, zahvaliti na uslugama i ostaviti u arhivama srpske kulture i politike. I sto ce se okrenuti jednom novom civilizovanom odnosu prema svima u svom okruzenju - a prije svega prema Crnoj Gori. Osporavati danas crnogorsku kulturu, crngorsku naciju i cak i crnogorsku drzavu, mogu da cine samo ljudi koji su liseni i elementarnih demokratskih principa u svom razmisljanju i u svom radu. Nesporno je da svako ima prava da se osjeca kako zeli i valjda se, zbog toga, mora postovati cinjenica da gotovo 70 odsto ljudi u Crnoj Gori, prema poslednjem popisu, smatra sebe pripadnikom crnogorskog naroda. Odgovarati na to potpuno prevazidjenim tezama jednog srpskog akademika, porijeklom iz Crne Gore, da su Crnogorci Srbi "ma sta oni o tome mislili" dijeluje ne samo nedemokraticno i tragikomicno - nego, rekao bih, i potpuno izandjalo.
    Zato mislim da bi novo rukovodstvo Srbije moralo da se usredsredi na ono sto predstavlja demokratski i ekonomski razvoj Srbije. Znaci, oni moraju biti posvijeceni svojoj drzavi i prosperitetu svoga naroda. Mislim da se ovo rukovodstvo Srbije mora potvrditi upravo time sto ce raskrstiti i sa tom jugoslovenskom iluzijom, koja je srpskim nacionalistima uvijek sluzila samo kao okvir za ispoljavanje njihovih imperijalnih ambicija. Imam utisak da su se ti nacionalisti sad toliko i uspalili jer Crnu Goru dozivljavaju kao satisfakciju za poraze koje je srpska politika pretrpela u Krajini, Slavoniji i Republici Srpskoj. Oni osjecaju da je ostala jos veoma tanka nit izmedju Srbije i Crne Gore i oni zele posto-poto da zadrze Crnu Goru na dispoziciji.
    Da je zadrze kao neko potencijalno ili realno srpsko pravo - gdje ce Srbija odlucivati koliko Crna Gora moze dobiti autonomije i svojih prava i interesa. Nezavisna Crna Gora veoma bi pomogla da se Srbija, konacno, okrene sebi i da arhivira velikosrpski nacionalizam. Dakle, da sahranimo velikosrpski drzavni projekat koji je toliko zla nanio regionu u cjelini - a posebno srpskom narodu. I da se Srbija, potom, konacno okrene onome sto ce predstavljati njen demokratski evropski razvoj u godinama koje su pred nama.

    Slobodan Pavlovic (SENSE)


Na nasu veliku zalost, dobar dio tih inace potpuno potrosenih ljudi su upravo porijeklom Crnogrci, koji imaju potrebu da u Beogradu barjace i dokazuju svoj srpski identitet - vjerovatno da bi ostvarivali neke svoje interese i da bi namirivali neke svoje racune. Ja vjerujem da bi novo rukovodstvo Srbije trebalo pokazati svoju savremenost i svoju potpuno drugaciju ne samo politicku vec i kulturolosku i civilizacijsku orijentaciju time sto ce se tim navodno velikim umovima, koji su nepopravivo zapretani filozofijom 19, a ne 21. vijeka, zahvaliti na uslugama i ostaviti u arhivama srpske kulture i politike.

Hag

  Karla del Ponte je bila nedavno u Beogradu. Sprema se i u Crnu Goru - kako cete je vi docekati?
  - Crna Gora se odavno opredjelila za bezuslovnu saradnju sa Haskim sudom. Oko toga nema nikakve promjene. Beograd mora da se suoci sa stvarnoscu: povratak u medjunarodne organizacije nosi sobom i odredjene obaveze. Ne moze se saradjivati sa Medjunarodnim monetarnim fondom, a odbijati saradnja sa Medjunarodnim tribunalom za ratne zlocine.

Kosovo


  U otporu crnogorskoj inicijativi potrze se kao prevashodni argument opasnost da ce dalje cepanje na Balkanu ugroziti mir i stabilnost. Pominju se pritom Kosovo i Republika Srpska?
  - Crna Gora ne zeli da ugrozi niciju bezbjednost, vec zeli da zivi u miru sa svim svojim susjedima, sa kojima danas ima odlicne odnose. Crna Gora je primjer medjunacionalnog sklada. I danas u Crnoj Gori zivi oko 50.000 raseljenih lica i izbeglica, Srbi iz Hrvatske, Srbi i Muslimani iz Bosne, Albanci i Srbi sa Kosova...Kosovsko pitanje se zloupotrebljava i vrlo svjesno plasira od strane Beograda da bi se dezavuisala nasa inicijativa. Kosovo jeste tezak problem, koji se i nas tice. Medjutim, Crna Gora nicim nije doprinijela ni nastanku, ni eskalaciji tog problema. Naprotiv, mislimo da mirno, civilizovano rjesenje odnosa Srbije i Crne Gore moze podstaci i ohrabriti Beograd, Pristinu i medjunarodnu zajednicu da se tim putem odlucnije krene i u rjesavanje kosovskog problema.
  Problem Kosova bio je prisutan i nije ga bilo moguce rjesiti ni u vrijeme kad je Srbija bila u zajednickoj drzavi i sa ostalim jugoslovenskim republikama. Taj problem mora se rjesavati na relaciji Beograd -Pristina, uz posredovanje medjunarodne zajednice, nezavisno od toga kakve ce biti veze Crne Gore i Srbije. Jugoslavija nije neophodan okvir za rjesavanje tog problema, to je zamjena teza koja se lansira iz Beograda. Crna Gora je spremna da pomogne, ali ne i da bude taoc tog problema.