CRNA GORA JE "DE FACTO" NEZAVISNA DRZAVA

(Dostavljeno sjednici Centra za strateske medjunarodne studije odrzane u Washingtonu, 5 februara 2001 na temu "Drzavno pravni status Crne Gore")

 

Ovih dana je u vise uglednih svjetskih novina pisano o statusu Crne Gore i odnosima u takozvanoj jugoslovenskoj federcaiji. Smatram da u tim raspravama treba uzeti slijedece neosporne cinjenice:

1.Poslije kolapsa komunizma u Evropi sve federalne republike iz sastava kumunistickih zemalja (SSSR, CSSR, SFRJ) kojih je ukupno bilo 23, postale su nezavisne drzave i clanice Ujedinjenih nacija izuzev male Crne Gore, kojoj se jedinoj osporava pravo na nezavisnost. Tesko je dati pravi odgovor zasto se Crnoj Gori osporava to pravo.

2. Mnogi uticajni politicari tvrde da Crna Gora nije iskoristila priliku i prihvatila da postane nezavisna drzava prilikom raspada Jugoslavije 1991/92. To nije tacno. U uslovima potpune potlacenosti od strane nacionalistickih Milosevicevih snaga, Crna Gora ucinila je sve sto je mogla da sacuva svoji drzavnost. Crnogoski parlamenat je 23 decembra 1991 u odgovoru na pet pitanja Evropske unije izglasao stav da Crna Gora postaje nezavisna i suverena drzava onoga monenta kada Jugoslavija prestane da postoji. Taj stav parlamenta bio je tada dostavljen gospodinu Van den Brook-u predsjedavajucem savjeta EU. Od tada su prestale da postoje cak dvije Jugoslavije, ona kumunisticka i ova Miloseviceva, a Crnoj Gori se i dalje osporava pravo na nezavisnost.

3. Crna Gora pod teskim pritiskom Milosevica i njegovih snaga usla je u dvojnu federaciju sa Srbijom pod nazivom SRJ koja nikada nije ni pravno ni fakticki funkcionisala. Srbija koja je po broju stavnovnika skoro 18 puta veca od Crne Gore nije nikada donijela ustav federalne jedinice nego i danas ima ustav nezavisne drzave. Savezni ustav Jugoslavije (za obje federalne jedinice) nije nikada stupio na snagu. U posljednje tri godine Crna Gora preuzela je u svoju nadleznost sve funkcije savezne drzave tako da Srbija i takozvana Jugoslavija nemaju vise nikakve vlasti u Crnoj Gori . To znaci da Crna Gora postoji "de facto' i djeluje kako nezavisna drzava, pa se sada zalaze da dobije i medjunarodno priznanje -"de Iure" svoje nezavisnosti. Iznesene cinjenice takodje potvrdjuju da Savezna Republika Jugoslavija ne postoji ni pravno ni fakticki. Priznanje Jugoslavije od strane UN nije dokaz da ta drzava postoji, ako sve stvarne i pravne cinjenice na terenu pokazuju da ta drzava ne postoji. To je samo dokaz velikog promasaja UN i nepostovanja vlastite Povelje. Istina, profesor Kostunica ima samo jedan dokaz u nastojanjima da dokaze da postoji drzava kojoj je navodno on Predsjednik. On cesto puta izjavljuje: "Ujedinjene Nacije su nas priznale, a one nas ne bi priznale da nijesmo drzava"

4. Nedavno su predstavnici EU i Klintonove administacije sugerirali Crnoj Gori da se vrati u okvire neke nove Jugoslovenske federacije. Pri tome zaboravljaju da je tu dvoclanu, neprirodnu i nakaradnu federaciju stvorio ratni zlocinac Slobodan Milosevic. Sada kada je Milosevic zbacen, nove srpske demokrate hoce po svaku cijenu da sacuvaju Milosevicevo djelo - nepostojecu drzavu Jugoslavuju, da u nju uguraju Crnu Goru i da tako pocnu stvaranje nove Velike Srbije. Naziv Jugoslavija, znaci drzava juznih Slovena. Moze li i smije li nositi takav naziv drzava u kojoj zive manje od 20 % juznih Slovena i samo dva od sedam juznoslovenskih naroda.

Moze li se zamisliti kako bi to bilo da je poslije poraza Hitlera sacuvan Treci Reich i da su saveznici prisilili tada tek oslobodjenu Austriju da ponovo udje u sastav Njemacke i to Njemacke koja bi po sadasnjim standardima Srbije trebala da stiti ratne zlocince. Danas se pod slicnim, cak tezim uslovima, trazi od tek oslobodjene Crne Gore da ponovo udje u sastav drzave koju je stvorio zbaceni ratni zlocinac.

5. Stav da bi nezavisnost Crne Gore poremetila stabilnost na Balkanu, apsolutno je pogresan. Crna Gora je sada "de facto"
nezavisna drzava i ima potpunu vlast na svojoj teritoriji, pa bi upravo njeno ponovno spajanje u jednu drzavu sa Srbijom poremetilo postojece odnose na Balkanu i osjetno izazvalo otpor susjednih drzava i naroda (Albanaca, Hrvata, Muslimana i Bugara). Tvrdnja da ce Kosovo traziti nezavisnost , ako se Crnoj Gori prizna status nezavisne drzave, takodje je bez osnova. Albanski narod na Kosovu zahtijevace svoju nezavisnost i odvojenost od Srbije sa jednakim zarom bez obzira sto se desava u Crnoj Gori ili bilo gdje drugo.

6. Zrtvovanje malih zemalja od strane velikih sila,da bi se time zadovoljio i primirio agresor ili/i imperijalna sila, nikada nije dalo rezultate nego je sasvim obratno uvijek bez uzuzetka takvo "darovanje" ohrabrivalo agresora da izazove nove sukobe i nove ratove. To potpuno potvrduju primjeri kao sto su aneksija Bosne i Hercegovine 1908, Anschluz Austrije i komadanje Cehoslovacke 1938, koji su najprije izazvali nemire i ratove na Balkanu, a zatim dali ohrabrenje agresorima da pocnu prvi i drugi svjetski rat. Zatvaranje oci 1988/89 pred pucevima zvanim antibirokratska revolucija Slobodana Milosevica u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori, ohrabrili su ga da pocne krvavi rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i napokon opet na Kosovu. Nema nikakve sumnje da bi zrtvovanje Crne Gore i njeno ponovno uvlacenje u okvire federativne, a zatim unitarne drzave sa Srbijom, bila polazna tacka novih pohoda za stvaranje Velike Srbije i teskih ratova i sukoba na Balkanu.

7. Nazalost, mala Crna Gora zna sto znaci biti zrtvovan i zna kako da prezivi ucinjenu joj nepravdu. Godine 1918 , medjunarodno priznata Kraljevina Crna Gora ugasena je i prestala je da postoji iako je bila saveznica Ujedinjenog Kraljestva, Sjedinjenih Drzava i Francuske u ratu sa Njemackom i Austrougarskom, i imala u tom ratu najveci broj poginulih u odnosu na broj stanovnistva. Na politickoj karti Evrope kao rezultat ratne pobjede demokratskih zemalja pojavilo se osam novih nezavisnih drzava, samo je stara drzava Crna Gora sa vise vjekovnom drzavnoscu, nestala. Odluka takozvane Podgoricke Skupstine o ukidanju Crne Gore i njenom pripajanju Srbiji, bio je skup samozvanaca i srbijanskih placenika koje niko nije izabrao ni ovlastio na takav postupak. U istorijskoj nauci, u istoriji drzava i naroda, u pravnoj nauci, ostala je praznina- nema odgovora niti objasnjenja zasto je tada tako postupljeno sa Crnom Gorom. Nema odgovora ni objasnjenja u istoriji diplomatije Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih drzava , Francuske, Rusije i Italije, zasto su 1920 prekinule diplomatske odnose sa Kraljevinom Crnom Gorom. Divne rezidencije ambasada pomenitih velesila, izuzev SAD, jos i danas stoje u crnogorskoj prijestolnici Cetinju kao nijemi svjedoci velike nepravde prema Kraljevini Crnoj Gori i njenom narodu.

8. Kada se u saveznickim zemljama raspravlja o drzavnom statusu Crne Gore treba pomenuti velicanstveni doprinos crnogorskog naroda pobjedi saveznika u oba svjetska rata. Svaki peti stanovnik Crne Gore, njih 45 hiljada, poginuo je u prvom Svjetskom ratu boreci se na strani Saveznika. Svaki za pusku sposobni Crnogorac koji se nalazio na radu u Americi, prijavio se kao dobrovoljac u Americku vojsku 1917 kada su Sjedinjene Drzave stupile u rat na strani Saveznika i time rijesile ishod I svjetskog rata. Herojska epopeja jugosloveskih naroda u borbi protiv fasizma tokom drugoog svjetskog rata ima duboki korijen u Crnoj Gori. Neosporna je istoriska cinjenica da su u Armiji marsala Tita, 75% rukovodilaca na svim nivoima od komandira ceta do komandanata brigada, divizija i korpusa bili Crnogorci i to u svim republikama bez izuzetka od Slovenije do Makedonije. Od devet clanova Vrhovnog staba NOV i POJ cetiri su bili Crnogorci, plus nacelnik i njegov zamjenik bili su takodje Crnogorci. Pokret otpora u sjevernoj Grckoj (Egejska Makedonija) i u cijeloj Albaniji vodili su Crnogorci. U svijetu je opste poznat herojski i viteski doprinos naroda Jugoslavije pobjedi saveznika i time smanjenju broja poginulih americkih i britanskih vojnika, ali je malo poznato da bez crnogorskih brigada i crnogorskih kadrova to ne bi ni priblizno bilo tako.

9. Danas kada predstavnici velikih drzava svijeta preporucuju Crnoj Gori da se vrati u okvir federacije sa Srbijom i odrekne se svoje nezavisne drzave, crnogorski narod osjeca zao duh nepravdi koje su mu ucinjene 1918 godine. Crnogorski narod i pored svega duboko vjeruje da ce njegovi vjekovni saveznici, prije svega Sjedinjene drzave i Ujedinjeno Kraljevstvo uvidjeti znacaj Crne Gore i njene drzave za stabilnost i mir na Balkanu i da ce u tom smislu podrzati priznavanje "de iure" nezavisnosti vec "de facto" postojece crnogorske drzave. Crnogorskom narodu su poznate "14 tacaka" predsjednika Wilsona od kojih je jedna od njih (11) posvecena direktno Crnoj Gori. "14 tacaka" koje je americki kongres usvojio 8 januara 1918 bile su Povelja slobodnog i demokratskog svijeta u borbi protiv tada narastajuceg komunizma i fasizma. (Ljenjinovi dekreti Sovjeta bili su doneseni tacno dva mjeseca prije "14 tacaka). Danas poslije 83 godine,Sjedinjene Drzave mogu sa ponosom da konstatuju da se svaka odredba iz "14 tacaka" ostvarila izuzev one koja se odnosi na Crnu Goru. Takodje je neosporna istorjska uloga predsjednika Bush-a, starijeg u rusenju komunizma bez krvi u Evropi i srednjoj Aziji i dobijanja nezavisnosti za 22 drzave i oslobodjenju njihovih naroda. Jedino je i ovoga puta Crna Gora, jedina od bivsih federalnih komunistickih republika ostala bez svoje "de iure" priznate nezavisnosti i clanstva u UN. Administracija predsjednika Bush-a starijeg bila je uporna u stavu da poslije raspada socijalisticke Jugoslavije, nema vise nikakve Jugoslavije, pa time ni one Miloseviceve,koju je americka administracija nazivala "Srbija i Crna Gora" (Serbia and Montenegro.). Takvim stavom, administracija predsjednika Bush-a starijeg, priznavala je pravo Crnoj Gori da moze postati nezavisna drzava.

Nadajmo se da ce predsjednik George W. Bush nastaviti i zavrsiti velika djela predsjednika Wisona i predsjednika Bush-a, starijeg, te da nece ometati Crnu Goru na njenom putu ka punoj drzavnoj nezavisnosti.

Captain (Ship's Master) Nikola J. Samardzic

Autor ovih redova je bivsi ministar inostranih poslova Crne Gore u vladi Mila Djukanovica,od 16 februara 1991 do 31 jula 1992. Bio je u stalnom,javnom sukobu sa politikom Slobodana Milosevica od osamdesetih godina do danas i nije miljenik ni predstavnik aktuelne vlasti u Crnoj Gori.