19
novembar 1999 MONITOR NASTAVLJA DA ME KLEVETA ("Pesnice
i privatizacija", Monitor,22 oktobar 1999, broj 471) Krajem
aprila o.g. dostavio sam opsirni ODGOVOR Monitoru na njegove neistine i
klevete koje je u vise clanaka ponovio o mojem davno minulom radu u
Jugooceaniji kada sam bio glavni direktor preduzeca. Umjesto da objavi moj
Odgovor, Monitor je u broju 471 od 22 oktobra ove godine, u clanku "Pesnice
i privatizacija" nastavio da me napada sa istim teskim optuzbama i
neistinama kao i ranije; pokusao je ponovo da dokaze da je u Jugooceaniji
izvrsena "pljacka emormnih razmjera" i da je ista najvecim
dijelom obavljena "za vrijeme sankcija medjunarodne zajednice i
direktovanja Nikole Samardzica". U to vrijeme je, doslovno pise u
clanku, ulozeno u strane banke 60 miliona dolara i plus je prodato desetak
brodova , a da tom novcu, ukupno, nema vise traga, niti je upisan u
kapital preduzeca. Da bi ovu cudovisnu tvrdnju potkrijepio sa dokazima,
novinar Monitora Goran Vujovic je licno izveo dokaze. Ko nije procitao
pomenuti clanak tesko moze vjerovati da je jedno javno glasilo moglo tako
nesto napisati i objaviti. Tamo "utvrdjeni dokazi" za
toboznju pljacku stoljeca su ni manje ni vise nego razlicite i slabe procjene
imovine preduzeca i nepravilni obracun kursnih razlika
((Monitor,22.10.1999. strana 27, stubci 2 i 3). Besmislenost
takviih "dokaza" uvidja i novinar Vujovic, pa u svom clanku
poslije izvoda "dokaza"napisa i ovo:"Kursne razlike i
razlicite procjene, u principu, ne mogu biti dokaz za pljacku." Posto,
dakle izvan "principa" to ipak mogu biti dokazi za pljacku,
novinar Vujovic napisa da je to zato sto je "ovo vrijeme
cuda"(Monitor, 22.10.1999. strana 27, stubac 3, pasusi 2 i 3) U
izvodjenju svojih dokaza novinar Vujovic sluzi se i podupire matematikom,
preciznije osnovnim racunskim radnjama. Posto je konstatovao da je prva
Odluka o transformaciji Jugooceanije utvrdila da je vrijednost imovine
preduzeca 100 miliona dolara, on u Monitoru pise da sve kasnije procjene
imovine "znatno premasuju ovu cifru" , pa zatim nabraja te
procjene sa njihovim iznosima iz kojih saznajemo da su ti iznosi bili 88
mil.dolara, zatim 89 i 90 miliona dolara. Dakle, racun novinara Vujovica
da je 90 ili 89 miliona dolara vrijednije i vise od 100 miliona dolara,
jedan je od dokaza za pljacku enormnih razmjera (Monitor,22.10.99. strana
27,stubac 2, pasusi 1,2). Jasno
je da ne vrijedi raspravljati o ovakvim "dokazima".Takvih u
clanku Vujovica ima jos nekoliko, kao sto su tvrdnje da je toboznji "nestanak"
jos dodatnih 50 miliona dolara "proizvod laznog bilansiranja uspjeha
kroz zavrsne racune za poslovne godine od januara 1988 do januara 1993",
zatim da je brod "Novi" novonabavljeni brod iako je to stari
brod "Sumadija" koji je samo promijenio ime, itd. Medjutim,
stalnim i upornim ponavljanjem ovakvih "dokaza" u vise svojih
brojeva, Monitor pokusava da ih pretvori u istine. Posto moj Odgovor i
demanti od 29 aprila ov. g Monitor nije htio da objavi, potrebno je da
ukratko ponovim samo par cinjenica iz tog Odgovora: -
Teske optuzbe u predhidnim brojevima Monitora pisala je novinarka Beba
Marusic, clan Redakcije. Ona je kao "dokaz" enormne pljacke u
Jugooceaniji istakla i citirala u tri broja Monitora, nekakvu moju
toboznju izjavu koju nikada nijesam izrekao i koja da sam je cak i izrekao
ne znaci nista i apsolutno ne moze biti nikakav dokaz za pljacku.
Novinarka Marusic pise da je tu izjavu procitala u novinama Jugooceanije,
sto je neistina jer tamo nema takve moje izjave. Dokazna moc o pljacki te
toboznje izjave ravna je dokaznoj vrijednosti matematike novinara Vujovica. -
Zaludu se novinarka Marusic u opsirnim clancima svojega nedjeljnika (brojevi
331 i 350 i u broju od 19 marta ov.g) trudila da dokaze bez ikakvih dokaza
da sam izvrsio pljacku stoljeca, cinjenice i dokumenti su tvrdoglavi i
potpuno drugaciji od tvrdnji Monitora. Prve
tri godine mojega mandata na celu Jugooceanije,1989, 1990 in1991, prije
pocetka sakcija, jesu godine najuspjesnijeg poslovanja i finansijskog
ostvarenja u istoriji Jugooceanije. Ostvareni su najveci cisti devizni
prilivi, osjetno je smanjen inostrani dug preduzeca, kupljena su dva broda,
izgradjeno je preko 100 stanova za radnike, uvedena je kompjuterizacija
itd. -
Kada su me radnici izabrali za direktora
pocetkom 1989, preduzece je bilo optereceno sa 104 miliona dolara
inostranog duga. Kada sam smijenjen u oktobru 1994, novom direktoru
ostavio sam u nasledje zapisnicki uz ucesce racunopolagaca samo 9 mil. i
459.000 dolara inostranog duga i preko 20 miliona dolara gotovine u
inostranim i domacim bankama i kod suda u Rotterdamu. Dug
preduzeca je poslije moje smjene ponovo enormno porastao. -
Sa svojim saradnicima odkupio sam 51 milion dolara inostranog duga
preduzeca, bez icije pomoci sa strane i time stvorio nova cista sredstva
Jugooceanije u iznosu 29 miliona dolara (kao da su pale s neba). -
Da nijesam prije pocetka sankcija drasticno smanjio inostrani dug
preduzeca, u sankcijama bi svi brodovi, zarobljeni po raznim lukama
svijeta i onemoguceni da odplacuju svoje anuitete, bez milosti bili
napadnuti od inostranih povjerilaca i prodati na sudskim aukcijama za male
i beznacajne iznose. Neumitna je istina da je takva uspjesna poslovna
politika prije sankcija, spasila brodove Jugooceanije od potpunog
unistenja i likvidacije za vrijeme sankcija. -
Novinarka Marusic uporno tvrdi u tri duga clanka (brojevi Monitora 331 i
350 i broj od 19 marta o.g) da je Nikola Samardzic registracijom brodova
na Malti izvrsio enormnu pljacku, otudjio brodove, da je Jugooceaniji
ostala samo poslovna zgrada i jos par starih auta. Ne treba dokazivati da
brodovi Jugooceanije jos i danas viju maltesku zastavu i da su vlasnistvo
Jugooceanije. Istina je samo jedna: Nikola Samardzic, tadasnji direktor
Jugooceanije, uz ogromne otpore, zasipan uvredama i pogrdama, , u martu
1992, prije pocetka sankcija, registrovao je brodove Jugooceanije pod
zastavu Malte sa cime ih nije otudjio nego jos jedanput spasio flotu od
potpunog unistenja i likvidacije. Jednostavno, 1992 prestala je zvanicno
da postoji pomorska zastava socijalisticke Jugoslavije, a nova pomorska
zastava SRJ bez petokrake nije ni tada niti do sada priznata kao pomorska
zastava. Da nijesam na vrijeme, prije sankcija, registrovao brodove na
Malti, nasi brodovi bi ostali bez medjunarodno priznate registracije, bili
bi hapseni u svim stranim lukama i na otvorenom moru kao brodovi bez
indetiteta i odmah prodavani na javnim drazbama za male pare. To se upravo
desilo Beogradskoj plovidbi, koja nije promijenila zastavu pa su joj svi
pomorski brodovi nestali za manje od 40 dana poslije uvodjenja sankcija.
Registracija brodova na Malti prije pocetka sankcija podvig je i veliki
dogadjaj u istoriji pomorstva Crne Gore, a ne pljacka flote. -
Monitor je proglasio kriminalnim poslovima Nikole Samardzica prodaju tri
broda za vrijeme sankcija.Polovni brodovi "Boka"i "Kupres"
od kojih prvi sa teskim tehnickim manama, prodati su za 20 miliona dolara,
sto je citavi milion dolara vise nego sto je Jugooceanija platila za njih
kada ih je preuzela novoizgradjene direktno iz brodogradilista. Novinarka
Marusic je u Monitoru broj 275 napisala da je za te brodove trebalo dobiti
30 miliona dolara i da sam "kupcu dao popust 10 miliona dolara"
.Losu ocjenu je novinarka Marusic dala u istom clanku i o prisilnoj
prodaji na javnoj aukciji broda "Crna Gora" koji je iako tada
star 17 godina, prodat za 8,2 miliona dolara, da bi zbog promjene kursa
izmedju dolara i guldena, taj iznos poslije 3 mjeseca porastao na 10.5
miliona dolara. Ne pada na pamet ni novinarki Marusic ni novinaru Vujovicu
da objave , kao sto su to uradila druga glasila u Crnoj Gori, koliko je
dobijeno ukupno od nedavne prodaje 6 brodova Jugooceanije.
Za svih 6 prodatih brodova ukupno je dobijeno jedva 8,5 miliona dolara
sto je izrazito manje nego iz prodaje samo jednog broda " Crna Gora",
u najtezem periodu sankcija. Sa ovim ne zelim da napadam ili
obezvrijedjujem nedavnu prodaju brodova Jugooceanije, vec samo da ukazem
koliko su neistinite ,zlonamjerne i nestrucne ocjene i tvrdnje Monitora o
mojem radu u Jugooceaniji. -
U Monitoru od 19 marta ove godine, novinarka Marusic tvrdi da sam 1989 kao
ministar postavjen za direktora Jugooceanije. Na taj nacin ona sugerise
citaocima da me je Vlada Crne Gore po politickoj liniji kao nestrucnjaka
nametnula Jugooceaniji da je unistim. Za ovu grdnu podvalu , najkrace
treba reci ovo: Nije me Vlada postavila za direktora niti bilo koja
politicka partija, nego su me pomorci izabrali, niti sam bio ministar kada
sam izabran za direktora. Moja radna i strucna biografija nije nepoznata u
morskom brodarstvu u kojem sam punih 50 godina. Plovio sam na brodovima 18
godina i obavljao sve duznosti od mladica palube do zapovjednika broda, a
u direkciji u Kotoru od referenta do glavnog direktora i time se direktno
upoznao sa poslovima u svim sektorima brodarstva, i na brodu i na kopnu.
Kapetan sam duge plovidbe, sa diplomama Vise pomorske skole, Pravnog
fakulteta i specilizacije Ujedinjenih nacija za pomorstvo, te sa praksom
kod jedne od najvecih norveskih pomorskih kompanija Leif Hough iz Osla.
Oni koji su stvarno postavljani na rukovodeca mjesta u brodarstvu po
politickoj liniji, i dolazili sa strane bez iskustva i znanja brodarskih
poslova, bili su postedjeni zestokoga gnjeva novinarke Marusic i njenih
sefova iz nedjeljnika Monitor. Kapetan
Nikola J. Samardzic Bivsi
glavni direktor Jugooceanije (1989 -1994) Adresa:
|