San je davna i zaboravljena istina Koju vise niko ne ume da proveri Sada tudjina peva ko more i zabrinutost Istok je zapadno od zapada lazno kretanje je Najbrze Sada pevaju mudrost i ptice moje zapustene Bolesti Cvet izmedju pepela i mirisa Oni koji odbijaju da prezive ljubav I ljubavnici koji vracaju vreme unazad Vrt cije mirise zemlja ne prepoznaje I zemlja koja ostaje verna smrti Jer svet ovaj suncu nije jedina briga Ali jednoga dana Tamo gde je bilo srce stajace sunce I nece biti u ljudskom govoru takvih reci Kojih ce se pesma odreci Poeziju ce svi pisati Istina ce prisustvovati u svim recima Na mestima gde je pesma najlepsa Onaj koji je prvi zapevao povuci ce se Prepustajuci pesmu drugima Ja prihvatam veliku misao buducih poetika: Jedan nesrecan covek ne moze biti pesnik Ja primam na sebe osudu propevale gomile: Ko ne ume da slusa pesmu slusace oluju Ali: Hoce li sloboda umeti da peva Kao sto su suznji pevali o njoj