REQUIEM ZA HRABRE
Lakrdija života smiješi se svome
odrazu na zamagljenom staklu
kuće bez vrata i prozora.
Ljudi bez pogleda očima
koje trepavice ne zatvaraju
prate slučajne prolaznike.
Raširene ruke prstima
pokušavaju dotaknuti zrak
koji im obavija dlanove.
Kolona beskućnika grije se
na škrtim sunčevim zrakama
zimskog hladnog podneva.
Uporni tragači šalju signale
da su se izgubili u beskrajnom
prostranstvu vremena.
Mrtvi snovi neće da spavaju,
bude se u rano jutro
da bi ponovo oživjeli.
Jedna žena ima hrabrosti
da pogleda u oči
čovjeku bez lica.
REQUIJEM ZA ČOVJEKA
KOJI JE UBIO PTICE
Pod strehama crnih krovova
čije daske trule i škripe
ne čuje se umilno gugutanje
ni lepet velikih krila,
netko je ubio ptice.
Na mokrim žicama
telefonskih vodova
nisu više šćućurena
jata uznemirenih tijela,
netko je ubio ptice.
U krošnjama visokih stabala
gnijezda su ostala
napuštena i tiha
čekajući svoje stanovnike,
netko je ubio ptice.
Po mirnoj površini vode
ne stvaraju se krugovi
i ledena tišina
skriva u sebi tajnu,
netko je ubio ptice.
MOJE JE KRILO
Opustošenim poljem lutam
i nježnim dodirom milujem
osušene stabljike kukuruza
kao vojnici pred strijeljanje
rasporedili su se u redove
trepere tamnožuti listovi
i mrve se pod mojim prstima
nekada sočne stabljike
sa mrtvih klipova
prozeble poljske ptice
hladnim i oštrim kljunovima
uzalud traže mekoću zrna
okrećem toplinu dlana
između ptica i vjetra
koji nemilosrdno štipa
u mome krilu nježnosti
umiru ptice otvorenih očiju
sanjajući zelene stabljike
i jedra puna zrna
kako je malo topline ostalo
krilo mi puno mrtvih ptica
možda samo spavaju
brižno ih pokrivam
kapima rose i maglom
koja osvaja polje.
Hoće li opet oživjeti ptice
i svojim krikom probuditi polje?
Moje je krilo puno mrtvih ptica.
Hoće li opet oživjeti ptice?
ODA O PROLAZNOSTI
Maslačkovo polje
preko noći osijedjelo
i sada šapuće vjetru
odu o prolaznosti.
ZAROBLJEN CVIJET
Cvijet zarobljen u oklopu
nježnim bodljama
štiti ranjivost.
TI NE ZNAŠ PUT
Ja nisam daleko od tebe
ali ti ne znaš put
jer ti je sve važnije
i polako nestajem
u pjeni rijeke koja
odnosi našu ljubav
uspavljujući plahe ribe.
SJEĆANJE
Voljela bih vratiti
onaj trenutak nježnosti
kad si me dodirnuo
dok led se topio
na jagodicama.
NE DAJ MI DA SE PROBUDIM
U snu jašem neosedlana konja
šibana vjetrom kroz granje
koje mi širi ruke u zagrljaj
jurim sve brže, izmiču predjeli
pospane sove mudruju
ptice strmoglavo lete
ispod oblaka.
Tražim te u prašumi vremena
osluškujem krik iz dubine
zavirujem u tamu
podzemnih odaja
gdje voda plače
ostavljajući
ledeni trag na kamenu.
Gladna sam tebe.
Znam da ću se probuditi
s prvim nagovještajem jutra
koje prstima grabi noć.
Čuvaru mojih snova,
zarobi me u čašku cvijeta
koji se polako otvara
ja bit ću nektar
žedan, pij moje sokove.
Ne daj mi da se probudim
TOPOT UZNEMIRENIH KONJA
Sparan i težak dan
niz orošeno lice
kaplje kao pješčani sat.
U zatvorenoj kutiji
od prozirnog stakla
vidim dva tijela
isprepletena.
U daljini muklo laje pas.
Vjetrom nošen zvuk
tromih koraka neke zvjerke.
U ritmu srca
sjedinjeni
slušamo topot
uznemirenih konja.
Vrijeme izmiče.
Pratim krivudavu liniju
tvojih leđa poljupcem
na putu koji završava
ili tek počinje
vraćamo se
u naše uokvirene živote.
Budim se i
osluškujem dah
gole žudnje
HTJELA SAM TI REĆI
Otvorila sam dušu
da iz nje izađu strahovi
a ti si kroz odškrinuta vrata
ušao čizmom ratnika
u sumraku umiruće pjesme
zatvorio si dlanove
i krenuo u pohod na mene.
Pitao si me
zašto mi je duša čista
kao voda sa zaboravljenog izvora.
Htjela sam ti reći
pjesniče bez pjesme
da je tvoj oklop težak
i kako ćeš morati
da ga skineš
jer ti je duša otvrdnula
a izvor čeka
otiske umornih stopala.
Pitao si me
zašto sam vitka
i otrovna kao tisa.
Htjela sam ti reći
da sam uplašena trnjina
koja iznova rađa
trpko i oporo plodove
ali kad sazriju
ništa slađe od
njihovog soka nema
samo treba čekati.
Pitao si me
zašto sam plaha i divlja
u istom trenu.
Htjela sam ti reći
da sam nespremna za ljubav
i kako moraš naučiti
što je žena ratnica
ali da moje srce
osjeća drhtaj trave
i plač cvijeta koji je
ostao bez latica.
Pitao si me
a nisi slušao
zvuk otvorenih zjenica.
Htjela sam ti reći
da sam u rano jutro
dotaknula noćnog leptira
koji je zalutao u oknu
zarošenog prozora
i pokazala mu put
ka slobodnom nebu.
Pitao si me
a nisi osjetio
miris probuđenih usana.
Htjela sam ti reći
da sam u kišno podne
nošena koprenom magle
na proplanku pojela
pregršt divljih kupina.
Na dlanovima su
ostali tragovi.
SAN
Noćas sam sanjala
tvoju toplinu
i probudila se
spremna da
ugrijem hladno jutro.
