STO ZNACI RUZIN MIRIS
Sto znaci ruzin miris, njen tihi nocni cvat,
kad kao kaplja kaplje za kapljom nocni sat?

Za kapljom kaplje sat, a ruza nijemo cvate,
protjecu vode mrakom, zvijezde se nebom jate.

Noc kao riba nijemo na zvijezde skrge dise,
u tmini ruza tamno na tmini mirise,

razlistava se, cvate, truni se, mice, vene,
njen mracni napon nosi i zanosi i mene,

i ja sa tminom cvjetam, sa zvijedama disem,
na tkanini neba jutarnju sjenku risem.
Miroslav KRLEZA

I DRUGI SU PJEVALI O GRADU

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u dudu zastali, pred mnostvom slika protivrijecnih
a tako u skladu medjusobnom, i tako u skladu
sa okom sto ih zbraja. ~ Al niko nije
patio pritom, i plako.

I drugi su pjevali o gradu: gosti uceni
iz svijeta, u cijem je uhu odjekivao jos
Pucanj: Oh, mein liebe Gott, taj Bosna,
taj barbari, taj metez i smrad. ~ Taj zacijelo
patio pritom nije plako.

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u cudu zastali, gosti uceni iz svijeta,
dosljaci zatim, dosljaci nasi, oprezni i
mudri, gospodcici nagli ljubavi spore,
a govora knjizevnoga sasvim.

Srce ~ grade!
I drugi su pjevali o tebi, al niko
patio nije pritom, i plako, srebrenu
dusu tvoju ko mladu ranu ticuc!
Abdulah SIDRAN

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
Kto je sta je ta da prostis
Gdje je ta odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti

A zapitan odgovor njemu tad hitan dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
i k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od sna
Mak DIZDAR


U ALEJI
Gasne se oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni vec dasak struji veceri snene i meke
A parkom cvijetnim tiho ~ ko b'jele sablasti neke
Nijeme sa pruzaju sjene visokih bujnih platana.

Ja, sam na klupi, sjedim i slusam: s neznanih strana
Do mene dopire sumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruc u dusi mojoj ko zvuci srebrene jeke ~
Ah, tako place moja uvehla radost rana
I sa njom zlacane sanje, koje ko svehlo lisce
Padose s drhtavih grana stabla mojega zica.
Sad moje bolno srce u grudima se stisce.

I kunuc vrijeme, civili poput ranjena ptica:
O, zasto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o Dzulizaro, najljepsa sanjo moja!?
Musa Cazim CATIC

STREPNJA
Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to i cemu?
Iz daleka smo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi pridju oka tvoja dva.
Desanka MAKSIMOVIC

SVE ME NA TEBE PODSJECA
Sve me na tebe podsjeca:
I lisce kad sumom sumi,
I vjetar kad je glasonosa,
I vrbe kad snove sniju.

Sve, sve na tebe ceka:
I zora da zazori,
I mjesec da oci otvori,
I sunce da ogrije.

Svaka stvar tebe prati:
I suton sto tugu toci,
I zvijezde ~ svjetlost noci,
I strepnja pepune varke.

Sve se sa tovom radja:
I nada ~ cvijetak neuzbran,
I san u srcu zakljucan,
I pjesma na tebe slicna.

Sve me na tebe podsjeca...
Enver DZERCEKU

HASANAGINICA
Sto se b'jeli u gori zelenoj?
Al' su sn'jezi, al' su labudovi?
Da su sn'jezi vec bi okopnuli,
Labudovi vec bi poletjeli.
Nit' su sn'jezi, nit' su labudovi,
Nego sator age Hasan~age.
On boluje u ranama ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
Ter poruca vjernoj ljubi svojoj:
"Ne cekaj me u dvoru b'jelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kanduna r'jeci razumjela,
Jos je, jadna, u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora:
I pobjeze Hasanaginica
Da vrat lomi kule niz pendzere,
Za njom trcu dv'je cere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko nasa!
Nije ovo babo Hasan~aga,
Vec daidza Pintorovic~beze"
I vrati se Hasanaginica
Ter se vjesa bratu oko vrata:
"Da, moj brate, velike sramote,
Gdi me salje od petero dice!"
Beze muci, ne govori nista
Vec se masa u dzepe svione
I vadi njoj knjigu oproscenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
Adv'je cere u rumena lica,
A s malahnim u besici sinkom
Od'jeliti nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruke uzeo,
I jedva je s' sinkom rastavio,
Ter je mece sebi na konjica,
S njomegrede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
Malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
Dobra kada, i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najvece imoski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne zelila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
Da ne puca jadno srce moje
Gledajuci sirotice svoje."
Ali beze ne hajase nista,
Vec nju daje imoskom kadiji.
Jos kaduna bratu se moljase
Da joj pise listak b'jele knjige,
Da je salje imoskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljase,
A u knjizi l'jepo te moljase,
kad pokupis gospodu svatove,
Dug pol'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotice svoje."

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati dosli do djevojke
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je je cerce s pendzere gledahu,
A dva sina prid nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
"Vrati nam se, mila majko nasa,
Da mi tebi uzinati damo!"

Kad to cula Hasanaginica,
Starisini svatov govorila:
"Bogom brate, svatov starisina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje."
Ustavise konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala,
Svakom sinku nazve pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane;
A malomu u besici sinku,
Njemu salje u bosci haljine.

A to gleda junak Hasan~aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
Kad se nece smilovati na vas,
Majka vasa srca hrdjavskoga!"
Kad to cula Hasanaginica,
B'jelim licem u zemlju ud'rila,
Uput se je dusom rastavila
Od zalosti gledajuc sirota.
NARODNA EPSKOLIRSKA PJESMA

SMRT OMERA I MERIME

Dvoje su se zamilili mladih:
Omer momce, Merima djevojka,
u proljece kad im cvjeta cv'jece,
kad im cvjeta zumbul i karanfil.
Upazi ih jedna mala straza,
mala straza, Omerova majka,
pa besjedi Omerova majka:
"Mili sine, Omer', momce mlado,
ti ne ljubi Merime djevojke!
Ljepsom ce te ozeniti majka ~
L'jepom Fatom novoga serdara.
Jos je Fata od roda bogata,
i tebe ce potpomoci blagom."
Al'besjedi Omer momce mlado:
"Prodji me se, moja mila majko!
Nije blago ni srebro ni zlato,
vec je blago sto je srcu drago."
To ne slusa Omerova majka,
vec na silu ozenila sina,
i na silu dovela djevojku.
Kad je bilo vecer po veceri
i mladence u loznicu sveli,
al' besjedi Omer momce mlado:
"Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
Moja Mejra nije tako l'jepa,
al' je Mejra srcu mome draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
donesi mi divit i hartije,
da napisem do dv'je do tri r'jeci;
jer je moja pobjedljiva majka,
pa ce reci da si m'umorila."
Kad je majci knjigu napisao,
on govori Fatimi djevojci:
"Oj, boga ti, Fatima djevojko,
kupajte me djulom rumenijem,
prones'te me pokraj moje Mejre,
nek me Mejra mrtvoga cjeliva
kad me nije zivog poljubila.
Oj, boga ti, zalosna djevojko,
ne pust'glasa do bijela dana,
nek se moja naveseli majka
i sestrice kola naigraju
i u kolu pjesme napjevaju."
To izusti pa i dusu pusti.
Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
uranila Omerova majka,
nosi kitu sitnoga bosiljka,
da probudi dvoje mladenaca.
Ciknu, viknu Fatima djevojka:
"Oj, boga mi, mila moja majko,
sinoc ti je Omer pocinuo!"
Al'besjedi Omerova majka:
"Bog t'ubio, Fatima djevojko!
Ti si mi ga umorila mlada!"
Al'besjedi Fatima djevojka:
"Nisam, majko, zivota mi moga!
Neg'evo ti do dv'je do tri r'jeci
sto je tebi Omer ostavio."
Cita r'jeci Omerova majka,
cita r'jeci pa suze proliva.
Kupase ga djulom rumenijem,
pon'jese ga Mejrinome dvoru.
Al'besjedi Merima djevojka:
"Djul mirise, mila moja majko,
djul mirise oko naseg dvora;
cini mi se ~ Omerova dusa."
Al'besjedi l'jepe Mejre majka:
"Muc', ne luduj, Merima djevojko!
Muc', ne luduj, kad budala nisi!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari!"
Al'besjede Merima djevojka:
"Djul mirise, mila moja majko,
djul mirise ~ Omerova dusa."
Ona strca dolje niz cardake,
pa istrca na sokak na vrata,
vidi granu sitnoga bisera,
bogom brati do dva pobratima:
"Cija li je grana od bisera?"
Al'besjede do dva pobratima:
"To je grana mladoga Omera."
Al' besjedi Merima djevojka:
"Bogom braco, do dva pobratima,
spustite ga pred moje dvorove ~
da ga jadna mrtvoga cjelivam,
kad ga nisam ziva poljubila!"
Spustise ga pred Mejrine dvore,
k njemu Mejra ziva primaknula,
mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Sabljama joj sanduk satesase.
Kad Omera od dvora pon'jese,
tada Mejru u sanduk spustise;
kad Omera na groblje don'jese,
tada Mejru od dvora pon'jese;
kad Omera u raku spustise,
tada Mejru na groblje don'jese;
kad Omera zemljicom posuse,
tada Mejru u raku spustise.
Tu se tuku do dv'je stare majke
i proklinju i staro i mlado
ko rastavi i milo i drago.
Narodna epskolirska pjesma