ZBIRKA PJESAMA "Oholost je enska tvrdi kamik" [str. 19 od 19]

Dina Franin Republike Austrije 21 10000 Zagreb (CROATIA) (+385 1) 3772 233 dinafranin@yahoo.com Dobrodoli Moje knjige ----"Prvotni krik" --------Sadraj --------Pjesme --------Recenzije ----"Oholost..." --------Sadraj --------Pjesme --------Recenzije Kritički osvrti ----"Prvotni krik" ----"Oholost..." Haiku Događanja Nove pjesme	Poetess / Pjesnikinja
	[str. 19 od 19]

	O POEZIJI DINE FRANIN - MAGLAJLIĆ I. Da, oholost je enska tvrdi kamik, neosvojivo sklonite i začarano ogledalo u kojemu sve ba rađa jasnim imenom: od suze u zatomljenu prozoru do ičezle ljubavi u jo jednom prolazu, na raskriju. A ta se oholost (i ranjivost), evo, u cjelosti - otvara, i na svijetlu dana skuplja krhotine razlaza, uspomena, ushita i slika. Ne skrivajući bol. Ni potpis na originalu. Tako, dakle i gotovo dokumentarno (izravno), pjesnikinja u stihovima i poetiziranim prozama iznjedruje postaje uruene (atomizirane) tajne, tajne koju ljubav u zanosu vjeto skriva pred krhkom svakodnevicom drugih (ivotnijih?!) istina. Nedvojbeno: iskrenoću i neposrednoću Dina Franin - Maglajlić vjeto vodi i zavodi čitatelja - pa dok razgrađuje priču o zavođenju koje, na kraju krajeva, posljedično umnaa i sjeni nevjeru i neiskrenost. Zato ta i takva uvjerljivost izaziva privlačnost - hitajući i prepoznavanju: u čemu se iskre iskreniji doivljaji. U konkretnom, u dijalogu, u prvom licu pjesnikinja lagonogo demistificira srcolike prozorčiće snova i teke stope na stazi jedne zatravljene sudbine, ali također čuva i dostatnu mjeru sugestivnosti, začudnosti, otvorenosti. Da, riječ je o dobrodoloj oholosti, o oholosti koja će zasigurno i u osvojenim prostorima tiine ubrzo krenuti posve neopterećeno, oslobođeno: ne objanjavajući, isponova udeći; ne osuđujući, sluteći,... - ljubeći u fikcijama, u rimama između bljetavih korica. Anđelko Novaković II. Emotivni je jezični naboj - ono to je iz prve knjige poezije Dine Franin prelo u drugu. Moglo bi se reći da je to njena trajnija stilističko-premiljajna shema. Moda. No, svakako, i u ovoj knjizi slijedimo otvorenu estinu kolokvijalnosti, direktnih slika bez fluidnih metanadgradnji. Pjesnitvo Dine Franin posve je otvoreni dlan: nesuspregnuta osjetilnost, htijenje da se i pod cijenu autosarkazma iznese unutarnje stanje jedne pjevne duhovnosti. Ta duhovnost u direktnom je i golemom agonu sa zbiljom. Do cinizma i samoironije pokatkad pjesme vezanoga stiha i metrike navijetaju jednu tragalačku, interesantnu mogućnost (a moda i budućnost) Dine Franin. Njeno nagnuće redukciji stiha i kraćim pjesmama također su navjetaj da pjesnikinja moe obvladati zavodljivom jezičnom materijom i prestvoriti je u vieslojnost. Branislav Glumac III. Najveći dio pjesama Dine Franin-Maglajlić u zbirci Oholost je enska tvrdi kamik pripada kategoriji tzv. izravnih poruka ili, da se posluimo naslovom prve njezine zbirke, prvotnih krikova. Autorica, naime, sadraje svoje svijesti ne provlači kroz retortu pjesničkog jezika, nego ide na prvu loptu: obavjećuje nas o predmetima, ljudima i događajima sasvim izravno, često telegrafskim stilom, eleći ostaviti dojam da nam priopćava saetke svoje autobiografije. Pri tome je za čitatelje svejedno je li u pitanju doslovna faktografska istina ili samo mata. Na ovu ćemo se kategoriju u nastavku recenzije jo vratiti. Manji dio pjesama ove zbirke pripada kategoriji koju bismo mogli nazvati soanjiranom ili odnjegovanom. Pjesnikinja se tu prvenstveno brine za formu, jer psihičkih podloga ionako ima napretek u fondu svoje svijesti i podsvijesti. U igri je pravi artizam, koji u jednom slučaju (vidi str. 9) moe konkurirati vrhunskim rezultatima suvremene hrvatske poezije. U ovoj grupi pjesama autorica pokazuje zrelost i stabilnost i već je stvorila nekoliko izvornih naboja, po kojima ćemo je prepoznavati, ako i dalje bude njegovala i ovu maticu svojega nadahnuća: paperje srebreno, zlato afričko, ludi kukac vrijeđa povrinu vode, zvuk mita. A sad se vraćamo na kategoriju izravnih poruka, jer elimo ukazati i na njihove različitosti unatoč pripadanju istoj kategoriji. Prvoj bi grupi pripadale one koje sadre stanovitu ivotnu filozofiju izvan svagdanjih naih banalnih razmiljanja. Do neke manje uočljive dubinske istine, moe se dakako doći znanstvenim metodama, ali (tu vjerujemo Hegelu) moe i umjetnoću. Umjetnost put do istine skraćuje. Ona je kadra pronaći nov izraz koji sve kae o nečemu to nam je dotad bilo kao u magli. Primjerice: odmarati se od mladosti ili odmarati se od noći (vidi str. 65). Ti nas izrazi mogu upozoriti da postoji ivot bez ivota, a mogu nas i potaknuti da učinimmo samoubojstvo ili da se trgnemo i počnemo i sami osvajati svijet, to znači: ivjeti. Drugoj bi skupini pripadale one pjesme u kategoriji izravnih poruka koje sadre opća mjesta. Trećoj bi skupini pripadale pjesme koje su samo skice, koje su samo nacrti za pjesmu. Naslućuje se jako vana i interesantna pozadina, primjerice na str. 46 imamo u nacrtu jedan vrlo veliki ljudski problem, moda dokaz da se u odnosima ne moe ostvariti ni potovanje ni samopotovanje. Međutim, to to imamo na papiru to je samo za pjesnika, koji mora saetak nadograditi, izvaditi iz apstrakcije, pronaći aluzije. to se tiče pjesama koje se nude u obliku proznih zapisa, one sadre izravne poruke. Formalni prozni oblik nije neto to bi trebalo analizirati, jer bi se zapis sasvim lako mogao pretvoriti u niz stihova (to je, primjerice, već urađeno s početkom Ivanova Evanđelja). Svevlad Slamnig	IV. Oholost je enska tvrdi kamik naslov je nove zbirke pjesama pjesnikinje Dine Franin Maglajlić. Nakon objavljivanja zbirke pjesama Prvotni krik i suradnje u brojnim časopisima, evo i nove zbirke koju nam pjesnikinja dariva. Kaem dariva, jer kako drugačije nazvati ovo to nam nudi, a to je rezultat njene doivljenosti koju je uz napore, zahvaljujući svom prirodnom talentu, uspjeno pretvorila u riječi, stihove i pjesme. Pjesme ove zbirke odiu nepatvorenom osjećajnoću i doivljenoću, kao i htijenju da kae i ono to se počesto preućuje i zatajuje, a to je ono intimno, ono svoje, a sve u elji istinskog prijateljevanja s čitaocem kojem se povjerava bez sustezanja. A to je onda to do li darivanje sebe kroz pjesme, u nastojanju da bude shvaćena i prihvaćena, i da čitalac, putem nje i njenih pjesama, shvati sebe, svoje porive i nagone, svoje poglede i sudove, svoj ivot i ivljenje. U htijenju da kae sve to eli reći, ne stavlja si nikakve ograde glede stihova, kitica, pjesama, pie slobodnim stihovima bez rima i kalupa. Pjeva onako kako taj čas osjeća, koristeći toliko riječi koliko joj je neophodno potrebno da izrazi ono to misli, osjeća i eli prikazati i oslikati. Kod nje nema epigonstva ni imitatorstva. Ide svojim putem i sama prti svoju stazu. To joj je velika vrlina, jer time iskazuje svoju osebujnost i originalnost piući svojim vlastitim rukopisom koji će s vremenom postati njoj svojstven i kao takav prepoznatljiv. U njenom pjesmotvoru ima dosta privatnosti, svakodnevnosti i banalnosti, ali ona to svojim talentom, svojim trancedensom, pretvara u pjesme kojima uspijeva priskrbiti aureol umjenosti pa i umjetnosti. Začudno je kako njene pjesme ive u vidu razgovora, pričanja, ispovijedi, prosudbe i suda, predviđanja, prepričavanja, opisivanja i slikanja, iskazivanja sjećaja i osjećanja. I kako uspijeva čitaoca uvući u svoj svijet u kom će često i sam sebe vidjeti i prepoznati. Upravo ta identifikacija označava onu čarobnu privlačnost kojom osvaja čitaoce. Pjesnikinja ne oblači lano ruho i ne prikazuje se drugačijom, nego li sama sebe vidi i osjeća. Dakako da to slobodno iskazivanje svoje intime, svoje vlastitosti, samo po sebi ne bi bilo dostatno za pohvalu vrijednosti pjesama kao pjesničkih tvorevina. Vrijednost je u izričaju, u načinu pjevanja, pijevnosti stihova ili pjesme, i nadrastanju tvorbe od zanatske u umjetničku. Pjesme bez obzira na različitost stihova, ili moda ba zbog toga, imaju svoj prirodni tijek koji oko prati i čita, a uho slua. Pjesme nisu opterećene lanom literarnom kićenoću to im daje posebnu dra. Upravo je u toj jednostavnosti njihova privlačnost i prihvatljivost. Evo kako pjesnikinja pjeva: Hladno je u sobi i ne spava mi se. Mirno je na ulici. Jutro je mračno. Mukla bol u ramenu. Ili ova pjesma: Dok hodam ulicom elim se prikrpiti nekom prolazniku i tako ubiti samoću i strah. elim nekoga zaustaviti, moliti da zajedno nastavimo u istom pravcu. elim se pridrati za ogradu da ne bi zakoračila u smrt. Zar se moe jednostavnije i s manje riječi oblikovati mračna dubina usamljenosti i elja za druenjem, kao i strahom pred smrću, neminovnom posljedicom ivljenja. Tu je i bijeg iz ivota uz istovremenu elju da se u njemu biva. Moe li se o strahu reći toliko u tako malo riječi? Snano. Potpuno. Jezivo. Jao! Pjesme su odraz ivota pa se u njima mijea radost, tuga, razočaranje, nada i strah. O ljubavi, spolnosti, putenosti i strasti kae: Htjela sam biti zefir u tvojoj kosi prelijevati se tvojim tijelom u slapovima počivati pod tvojim trepavicama i kapnuti sa suzom u bezdan Osjetit će na trenutak svoju preveliku otvorenost, preveliko povjerenje pa će uzdahnuti: Boe, sačuvaj me posljedica mojih smjelih i iskrenih izjava za vrijeme pijanstva. I mojih suza koje djeluju na mukarce i mojih ispovijesti, sačuvaj me! To je nesvjestan trenutak, jer se ona ba eli povjeravati i iskazivati svoja duevna (pa i tjelesna) stanja, porive, nagone i htijenja. Dok ivi, ona ivi sa svim uicima i nevoljama, a kad umre: Kad umrem čitav svijet će sa mnom umrijeti i ti će mili tada mrtav biti praznina to mnome teče postati će omča moćna mojoj biti kazna konačna. Poelimo pjesnikinji dug i plodan ivot uz pozdrave njenoj zbirci pjesama Oholost je enska tvrdi kamik. Pero Budak

[str. 19 od 19]

Poetess / Pjesnikinja