OBJAVLJENE KRITIKE [str. 5 od 6]

Dina Franin Republike Austrije 21 10000 Zagreb (CROATIA) (+385 1) 3772 233 dinafranin@yahoo.com Dobrodoli Moje knjige ----"Prvotni krik" --------Sadraj --------Pjesme --------Recenzije ----"Oholost..." --------Sadraj --------Pjesme --------Recenzije Kritički osvrti ----"Prvotni krik" ----"Oholost..." Haiku Događanja Nove pjesme	Poetess / Pjesnikinja
	[str. 5 od 6]

	"Hrvatska revija", XLVI, svezak 3-4, br. 183-184, Zagreb prosinac 1996, str. 633 NOVA KNJIGA PJESAMA DINE FRANIN Dina Franin se drugom zbirkom poezije "Oholost je enska tvrdi kamik" priključuje grupaciji knjievnica kojima je pjesnički izraz blii pripovjednoj prozi, ali ona time pomiče mogućnosti "enskog pisma" dalje od anra. Dinino će nas introspektivno putovanje u sebe podsjetiti npr. na samoispitivanje Irene Vrkljan, ali tek na razini prepoznavanja zajedničkog nazivnika, ispovjedne poezije (i proze) u prvom licu, to je jedna od konstanti "enskog pisma". Dina Franin se zapravo udaljava od osvjetenog čavrljanja. Ona ne zavodi čitatelja gibljivom enskom elokvencijom, tako pogodnom za medijske probitke i dobitke. Metodom introspekcije autorica postupno destruira jezik samodopadljivog prepoznavanja, te minimalističkim postupkom bez metaforičkih spektakularnosti hladno identificira poredak. Riječ je o obiteljskom (bračnom) poretku koji se eni nameće kao poredak u svijetu. Zbirka "Oholost je enska tvrdi kamik" izraava egzistencijalističku rezignaciju, ona je neto kao dijagnoza o ubijanju radosti, iako se na razini izraajnosti kreće na tragu minimalizma, zbog čega na nekim mjestima dosee začudnu ekspresivnost. "Pjesme patetične mojoj jedinoj ljubavi i dragosti" rezultat jedne strasne krize, javljaju se kao zasebna zbirka ljubavnih pjesama. Kao takvom, radu nije potreban nikakav komentar, budući da je totalna ljubav (koja se svojoj rtvi uspostavlja istovremeno kao bolest i poziv) u svim vremenima činjenica iskustva i jedna od najpročeljanijih tema knjievnosti. Najvie na to se moe podsjetiti jest da svaka ivljena ljubav, poput one iz koje je proizala ova knjiga, nastaje, zatim se raspada, unutar neke dane situacije, uz pomoć sloene mjeavine osjećaja i okolnosti koja u pjesmi sazdaje polazite pjevanja. U ovoj zbirci se ti osjećaji i te okolnosti izraavaju čas neposredno, ali dosta kritički, preko izdvojenih "misli" koje kao da su bile biljeke u intimnom dneviku, čas posredno, preko stila pisanja "starih pjesnika". Dina je svojom zbirkom pokazala da pokraj ovog makrosvijeta (koji je istodobno i makrokaos) uvijek supostoji i jedan mikrosvijet i mikrokaos, koji za čovjeka i pisca nikada nije predstavljao manju zagonetku od onoga čime je čovjek okruen. Dina u svijet, a time i u svijet poezije, ulazi preko svojega vlastitoga ljudskog poetskog bića. Svaka pomisao (govoreći o poeziji Dine Franin) da je njezino pjesnitvo bez mana ne bi bila na razini kritičkog promiljanja. Pjesnička tenzija ili pjesnički ostvaraj u njezinim pjesmama nije uvijek podjednako uspjeno definiran. Kao i drugi pjesnici, u trenucima inspirativne depresije, i ona je katkad traila utočite u naraciji i retorici, koje su se u pjesničkim plovidbama uvijek pjesnicima nudile kao svespaavajući pojas ivota. Karakteristično je za ovu pjesnikinju da u svojim pjesmama ispisuje svjedočenja specifičnog stanja due, pokreće pitanja koja se odnose na čovjeka samog, na moralnu sutinu i dileme egzistencije, te je svojevrsni pretres, osuda i krik da se prevlada "mučnina" građanske egzistencije. Majska Ćevanić	Časopis za knjievnost Zagreb 1997 OHOLOST JE ENSKA TVRDI KAMIK, Bil Commerce, Zagreb, 1996. 96 str., 18 cm, ilustrirano, meki uvez, stihovi U novoj zbirci pjesama Dina Franin Maglajlić ulazi i putuje dublje u predjele i poneke otprije znane atmosfere jada, čemera, potvrđujući vlastito, uvijek ljudsko mijenjanje u svojoj poeziji, svjedočeći duevno stupnjevanje i početka i trajanja patnji imaginarnog lika svoje i knjike podličnosti, bez poniznosti, skromnosti, bez plemenitosti okoline. Svjedočeći tako o degradaciji sredine, zanoseći se estinom, nesmiljeno ne mareći za nečije moebitne osjetljivosti, sarkastična je i ironična, gubeći se u vlastitim bezizlazima i otvorenosti poetske prispodobe. Tako Dina ponegdje njeguje relativni osjećaj za grozotu, ali malo drugačiji od onog kojim se surealisti nastojali okirati malograđanina. Dina Franin autorica je jednorječne četverostihne gradacije straha. Patnje - tajne i ljubavne, indiskrecije, slika su jednog okruenja, (polu)svijeta, duhovnog nadzemlja iz underground viđenja, jer govori se o prijevari, lopovluku, krađi, nevjeri, pohoti i njenom nedostatku, poudi i nevinosti, pijanstvu, nečasnosti, rugobi, love hunger-u, opčinjenostima identifikacijom, lagodnostima i nedoličnostima (samo)ponienja, padu, mirisima i smradovima, interesu i motivima, lokalpatriotizmu i regionalizmu sentimentalne provenijencije, a govori se to jezikom depiliranim - bezdlačnim, nevezanim, razularenim, o osjećajima u okovima i mirovini, o vulgarnostima, otpisivanju mladosti, o nesreći koja je prirodno stanje... Nove pjesme Dine Franin Maglajlić ne razlikuju se mnogo od starih. Dina je vjeta u malim poetskim vinjetama, gdje opisuje sebe, naravi, situacije ovog miljea i ozračja. Da li će ostati tajna, da li Dina ba uvijek govori o sebi? Da li o svojim likovima, subosobnostima, prijateljicama, općem ivotnom iskustvu, uprljanosti ivotom i ivotom drugih, govori, naravno ne samo o (svom) drutvu, braku, nego o svijetu prispodoba kojim se (oskudno) kreće, saznanju o sebi i drugima, o generaciji, preokupaciji, kompleksima, traumama, i tu se odmiče od ture ispovijedi, generalizira s pravom, izdvaja bitno od nebitnog, prinosi iskustvu tamponirane emocije, nalazi odjeka u receptorovoj dui, srcu, mozgu, spoznaji. Kao na psihoanalitičarevoj niskoj lealjci Dina Franin najiskrenije eksponira svoje duevno rublje, kao u kirurkoj sali iznosi na vidjelo svoj kardiovaskularni sistem, aparate i sklopove, sličnosti mrske sebi i u drugih, simplificirana, a sofisticirana, prozaična, a uzviena i poetizirana, karmalna i spiritualna, paradoksalna, paroksizmalna, apstraktna, a ogrezla u konkretnosti. Dina Franin, da parafraziramo Gidea, kao dobro samookovani Prometej, kao Tantal, skutrena u svom izboru za nemanje izbora, vapije za izlaskom, straću, poto-poto zadovoljstvu odmah, metaforična, agorafobična, nemoćna izaći iz vlastite koe. "Nita nije fantastičnije od stvarnosti", naoko paradoksalno reče jednom Fjodor Mihajlovič. Ispovjedna poezija, katkada do gubitka granica, do groteske, a moda do ljekovitosti ponekad je takva. Svoje fiktivne aktere Dina udara akom u oko, govori o izvikanom bolu, kriku i bijesu, osveti i zločinu. Sad, to je - tu je! Dina Franin je u stanju da od beznačajnog, svakodnevnog navoda učini pjesmu. Većina bi ljudi prela preko neke primisli, asocijacije u ivotu, a Dini se to dojme, umjetnički to transformira u poetski govor, udari poantu, i eto - pjesme! Stvaralački čin pak općenito nije uvijek jednostavan i potrebna je znalačka selekcija da se iz prave rude izdvoji jalovina od bakra, a tek pokoje zrno i zlata. Izgleda da je Dina iznala modus, lapis poeticorum, čarobnu formulu, kako da neka, naoko obična događanja i proivljavanja metamorfozira u izabrani poetski izričaj, uodori, odjene u neki pjesmotvor svojim the master's touch-om. Lapidarnost je ponegdje ovdje rukom i duom pjesničkom preneena na poetski papir ravno iz kolokvijalnog bla-bla kuhinjskog okruenja, i odmah znamo to se htjelo reči. Dina pjeva svoj ivot, zapravo pretače ga u stihove - prazninu i uzaludnost jednostavno i vjeto, umjetnički prepisuje u poeziju - srce čeznutljivo za ispunjenjem ljubavlju skriva se pod papirom, iza skoro svake rečenice. Deskribirajući svoja drutva, zbivanja i ponaanja pjesnikinja zaboravlja da je to Dinin izbor i čini pomake ka istinskom artizmu. Dobili smo jo jednu genuinu pjesnikinju koja je propjevala u četvrtoj deceniji. Dina sije poruke, prosipa krikove u pomoć, ali se, vapi za saaljenjem, upire prstom i u neizmiljene i univerzalne točke i obrasce (malo)građanskog ivota. Svjesna kompromisa, tjera ivotne neugode kroz svoje stihotvorje. Ljubomir Radovančević

[str. 5 od 6]

Poetess / Pjesnikinja