Dina Franin
Republike Austrije 21
10000 Zagreb (CROATIA)
(+385 1) 3772 233

dinafranin@yahoo.com


Dobrodošli
Moje knjige
----"Prvotni krik"
--------Sadržaj
--------Pjesme
--------Recenzije
----"Oholost..."
--------Sadržaj
--------Pjesme
--------Recenzije
Kritički osvrti
----"Prvotni krik"
----"Oholost..."
Haiku
Događanja
Nove pjesme
[Dina Franin - Maglajlić]

Poetess / Pjesnikinja

[str. 4 od 6]
[Prethodna stranica]
[Sljedeća stranica]
"MI - glasilo katoličke mladeži", XX, br. 9-10,
Zagreb 1996, str. 17
PRVOTNI KRIK


U svojoj programatskoj pjesmi "Prvotni krik" Dina izjavljuje da odbacuje simboliku i opredjeljuje se za prirodno pisanje osjećaja, "tok misli, nepročišćen čist ljudski krik". (Prividno proturječje ove sintagme pokazuje jedan od načina na koji potisnuta simbolika izbija poput gejzira.) Iza naizgled jednosmislenih i prozaičnih opisa i izjava, nalik nekoj vrsti govora poezije u prozi, itekako tutnji potmula simbolika koje, tobože, nema. No utoliko je "simboličnija" i vrednija od svih nametljivih i rabljenih metafora. Dinin ekonomičan i brušen direktni govor, tek tu i tamo presječen metaforom, ritmiziran, ponekad i ponavljanjima, često je lijep u svojoj jezgrovitoj jednostavnosti, kao nezamućeno staklo kroz koje poniremo, ponekad, u vrlo snažnu doživljajnost; u bolna, upečatljiva, a kadšto i vrlo slojevita čuvstva. Zbirka je neujednačena, no, sadrži niz pjesama prave vrijednosti. Kroz jednostavne rečenice probija unutarnja proturječnost ženskog narcizma: povrijeđenost, strah i patnja, zaokupljenost sobom; kadšto sjajno sublimirana kroz djetinji bunt, prostodušan i ironičan umah. Temeljni motiv toga pjevanja je čežnja za ljubavlju, kao i frustriranost u toj najosnovnijoj ljudskoj potrebi, odatle i optužbe na račun muškarca. Pjesma je životni koncentrat, potisnuta vizija koja potom izbija agresivnim praskom čuvstava. No egzistencijalne tjeskobe su dublje prirode: u erosu i narcizmu. U dubinskoj osami ega kojemu svijet služi samo kao okolina. Dinine su tužbalice stoga krik iz dubine: egzistencijalni krik koji je, na kraju krajeva, upućen Bogu. Tužbalice, molitve strastveni izljevi ljubavi i halucinantni strahovi, dvosmislice i gorke humoreske, borbene apologije samosvijesti i duboke čežnje, no ponekad, i prečesto, i nažalost, (pravosudne) optužnice na račun nekog muškarca.

Josip Sanko Rabar
"Quorum" - časopis za književnost, XII, br. 1
(54, sv. 43), Zagreb 1996, str. 210-211
PROSTOR ČUJNOSTI GLASA


Dina Franin spada u rijetke spisateljice koje sudbinu pisanja, način prezentacije žene, uzimaju u svoje ruke, usuđujući se govoriti drukčije o temama o kojima se u književnosti šuti (ili ne govori). Njezin iskaz se ne želi svidjeti, on ne podilazi, već je oštar i čujan poput dugo potiskivanog unutarnjeg glasa koji se oslobodio ovoja. I nepobitan je, opominjući i istinit. Usuđuje se postojati i zahtijevati svoje mjesto, mjesto koje nije privilegija već pravo na govor.

Iskaz je svjedočanstvo smisla. Smisao dokazuje iskaz i nije ravnodušan prema njemu: Baš hoću pisati svoje osjećaje / onako prirodno, tok misli / nepročišćen / čist ljudski krik.

Dina Franin ne prihvaća ni sebe kao znak u društvenom sustavu označavanja, ni svijet kao skup znakova i simbola, već u patrijarhalnom sustavu koji je "izživio sve svoje utopije", a gdje žena ne postoji drugačije nego li kao nijemi označitelj muške želje, progovara svojim glasom. O sebi, o svijetu koji uporno stražari pred značenjima u koje je zarobio, zatvorio, prognao ženu i oduzeo nju samu njoj samoj ne dopuštajući joj da povjeruje u sebe govoreći o sebi. Jer tjelesna prisutnost i vokalna odsutnost tipizira reprezentaciju žene kao znaka u muškoj reprezentaciji. Odbijajući pjesničke slike, pretpostavljajući im tekst, diskurz dokumentarnih slika, ne riječi, već govora i iskaza kao mjesta subjektivne i ideološke aktivnosti, otvara se prostor čujnosti glasa s pozicije žene, a čitalac se postavlja u poziciju s koje je moguće percipirati nešto nalik inicijaciji djeteta u jezik koji je, nedvojbeno, simbolički sustav patrijarhalnog poretka. Poezija Dine Franin pismo je iskoraka iz tog sustava, osvješteni govor koji ne pristaje na nagodbe i ucjene, već ogoljuje lažna značenja i dopire ispod razine simbola podrivajući ga i pokazujući ga kao masku ispod koje je život savladan, umrtvljen i bez značenja. Upravo suprotno onome na što upućuje. Tragajući za putevima izričaja koji su joj prethodno bili već unaprijed uskraćeni, ova poezija prihvaća jedino vlastite točke gledišta.

Đurđa Miklaužić
[Prethodna stranica]
[Sljedeća stranica]
[str. 4 od 6]