RUŽIČASTA VILA

- Snežana Pejaković -

ilustrovala: Vladana Likar - Smiljanić


         U kraljevstvu malih vilenjaka i vila, tamo gde se šumski potok u pesmu pretvara a drveće širi granje da propusti sunce u vilinske dvore, zavoleo je vilenjak Lisko ružičastu vilu.
         Ružičasta vila bila je najlepša a i najbolja među mladim vilama, pa su je kralj i kraljica najviše voleli. A vilenjak Lisko, vredan, mlad i čestit, bio je puki siromašak. Umesto haljina od skupocene svile, što je svilene bube povazdan tkaju i za suvo zlato prodaju, oblačio se u šumsko lišće pa je po tome i dobio ime Lisko.

.
         Svakoga jutra, kada bi ptice pesmom objavile početak novog dana, odlazio bi Lisko u polje da ubere rosni tek rascvetani cvet za njenu kosu i da, opet za nju, sakupi najmirisniji cvetni prah.
         Ova pažnja nije izmakla oštrome oku staroga bumbara. Toga bumbara, najbogatijeg i najmoćnijeg u čitavom kraljevstvu, nisu voleli ali su ga se svi, zbog njegove moći i uticaja na kralja i kraljicu, i te kako plašili. Bumbar je živeo sam, večno ljut i mrzovoljan i valjda mu je ta samoća jednoga dana dojadila. Odlučio je da se oženi ružičastom vilom pa je, ne čekajući da ga mladi vilenjak pretekne, krenuo u dvor i bez okolišenja zatražio njenu ruku.
         - Sjajna ponuda! - kazala je kraljica dižući pramen svoje teške kose sa čela. - Uz tebe će živeti u raskoši i bogatstvu.
         - Sjajna, nema zbora - na to će kralj - ali treba da čujemo šta o tome ružičasta vila misli.

.
        Bez uvijanja ružičasta vila im je poverila tajnu Liskove ljubavi i potom kazala:
        - Presvetli kralju i lepa kraljice moja, ne zamerite što zbog mladosti ne umem brzo i pravo da prosudujem. Zato vas molim da pozovete i Liska, pa neka nam obojica kažu zašto traže moju ruku i šta žele da mi u životu pruže.
          Rečeno učinjeno. Poslaše glasnika po Liska koji je toga dana cedio sok od jagoda u čestaru.
        - Pa onda - započe kralj obraćajući se najpre bumbaru, - reci nam zbog čega tražiš ruku ružičaste vile i kakav život nameravaš da joj pružiš?
     Dok se stari bogataš pripremao da odgovori, počeše da se okupljaju mnogi stanovnici Male šume, željni da čuju svaku reč.
        - Svi vi znate - zazuja bumbar ko sam i kakva je moja moć. U moju kuću dolaze najuglednije ličnosti kojima prodajem na vagone nektara, pa tu uz dobre poslove pravim sjajne i bogate gozbe. Red i dobri običaji u našem svetu nalažu da ugledne goste, koji sa svojim damama na večere dolaze, dočekuje i gospodarica doma, pa se nekako nerado gleda na domaćina samca i neženju ma kako moćan i bogat bio. Ružičasta vila, ugledna i lepa kakva jeste, biće dakle gospodarica moga doma, a to znači da će živeti u najvećem i najsjajnijem zamku sa utvrđenjem koje od zluradih neprijatelja pruža sigurnu zaštitu.
        - Sjajno! - povikaše bubamare uglas.
        - U mome domu - nastavi stari - imaće bezbroj soba, sve jednu lepšu od druge, i zapovedaće mnogim slugama čija ce dužnost biti da ispunjavaju sve njene želje. Zbog toga će joj mnogi zavideti, jer se od davnina zavidelo moćnima, ali joj niko neće zla učiniti jer će povazdan uza se imati odane i budne čuvare. Spavaće na postelji od najmekše svile, a u zimske dane naš dom će sunčeva toplota grejati, jer sam ja jedini imao dovoljno novca da je po čitavom zamku sprovedem. Za svaki obrok posluga će joj pripremati sedam biranih jela koja se, samo za mene, svakodnevno izdaleka dopremaju, a uz njih će piti medovinu iz mojih čuvenih starih podruma.
        - To se zove sreća! - uzdahnu neko od prisutnih. - Da mi je da znam ko bi odbio takvu ponudu?
        Bumbar je ćutao, a kraljica bahatim pokretom ruke stavi mladome vilenjaku do znanja da je na njega red.

.
        - Ja nisam moćan i nisam slavan - reče ovaj pomalo zbunjeno - i ne znam pravo šta bih o sebi znao da zborim. Živim u ovoj divnoj zemlji skromno i zadovoljno. Tu sam stekao mnoge prijatelje sa kojima, kada se sa posla vratim, idem u lov ili u šetnju po šumi. I tako sam, u jedno predvečerje, baš u času kada je sunce našu šumu ružičastim sjajem okupalo, prvi put sreo ružičastu vilu. Odmah sam znao da me za nju veže velika i odana ljubav, a tamo gde je ljubav tu je i želja da se živi i voli udvoje. Zbog toga tražim njenu ruku i mislim da je moj razlog jasan svakome, pa ga ne treba dalje objašnjavati.
        - A kuća? - prekinu ga kraljica reskim glasom. - Gde bi uza te živela moja ružičasta vila?
        - U tople dane - reče vilenjak - živećemo u Zelenom domu u senci starog hrasta. Pod će nam biti meka mahovina, zidovi lišće paprati, postelja mreža od paučine a krov sama kapa nebeska. Mesečina će našu kuću u večernje sate osvetljavati, potok će nas noću uspavljivati, ševa u zoru pesmom buditi i sunce će nas danju grejati. Hranićemo se sočnim plodovima šume, jagodama, kupinama i pečurkama i pićemo vodu sa bistrog potoka. A kada dode zima, preselićemo se u šupljinu hrastovog stabla gde će nam biti toplo i bezbedno. Ješćemo plodove koje leti sakupimo, provodićemo vreme u pesmi i igri sa drugim vilenjacima uz svetlost lampi naših prijatelja svitaca i uz muziku čestitih zrikavaca.
        - Svi mi znamo - reče kralj i pogleda u bumbara - da te važni poslovi često od kuće odvode. Šta će naša vila činiti, kada sama ostane?
        - Vile rado slušaju muziku - odgovori bumbar - i zato ću najmiti najvrsnije muzičare da samo za nju u Zlatnoj dvorani moga zamka sviraju. A kada joj muzika dojadi, neka pozove tkalje, vezilje i krojačice da za nju tkaju, vezu i kroje od svile haljine kakve nikad nijedno žensko biće nije ponelo. U tim raskošnim haljinama čekaće me vila kada se sa puta vratim i njene ruke, vrat i kosu zlatom i dragim kamenjem okitim.
        - A ti? - naruga se kraljica mladome vilenjaku. - Šta ti još imaš da nam kažeš?
        - Kada me poslovi odvedu daleko od ružičaste vile, - uzvrati joj Lisko, - o njoj će se starati njeni i moji prijatelji. Zrikavci će svirati vesele pesmice, a ružičasta vila će kao i do sada igrati sa ostalim vilama i vilenjacima. U igri i pesmi, na suncu kraj potoka, vreme do mog povratka brzo će proći.
        - A haljine? - prekinu ga kraljica. - Nakit?
.
        - Donosiću joj u pregrštima cvetne šeširiće koje ću u povratku za nju u polju brati - odgovori Lisko - Donosiću joj i duge vlati sveže trave da sebi haljine od njih plete. Zlato joj neću donositi ne samo zato što za njega nemam dukata, nego zbog toga što bi potamnelo pred zlatom njene duge kose. Ni drago kamenje neću joj poklanjati, jer nema sjaj njenih očiju kada me bude sa radošću na povratku pozdravljala.
        - A kola? Kočije? - zapita kraljica ovog puta bumbara. - Zar si zaboravio da nam o tome nešto kažeš?
         - Pa to se zna! - zazuja bumbar. Osim mojih velikih kola kojima će se voziti kada sa mnom nekuda krene, kupiću joj najnoviji četvoropreg, srebrnastu kočiju sa zapregom od četiri vilina konjica. U ovim kolima voziće se brzo, nečujno i udobno.

        - Ja mislim - reče Lisko kada je bumbar zaćutao - da u ovom našem svetu kola nisu neophodna. Sve dotle dok imamo noge da po travi i cveću hodamo, i krila da se u nebeske visine vinemo, da letimo ili plovimo na talasima povetarca, stizaćemo kud god budemo želeli. Ako bismo se vozili u brzim zatvorenim kočijama ne bismo videli boje cvetova i ne bismo čuli pesmu zrikavaca u polju, a velika bi šteta i tuga bila da imamo oči koje ne gledaju, uši koje ne slušaju i krila kojima ne letimo slobodno i visoko.
        Na te reči digla se ružičasta vila i s obe ispružene ruke krenula prema vilenjaku Lisku.
        Dan je bio na izmaku i suton je počeo lagano da pada. Ali pre nego što je noć prekrila vilinsko kraljevstvo, pojavila se neka blaga i neobična ružičasta svetlost koja je obasjala malog vilenjaka i njegovu vilu.



PSIHOLOGIJA

HERMETIČKI KRUG


PROZA

HILANDAR


POEZIJA

PRIRODA


MUZIKA
SLIKARSTVO